Eh da, bio je to jedan od onih izleta kojeg ćemo se uvijek rado prisjećati i u anegdotama prepričavati.

Buđenje, ili ne spavanje, je već skoro pa normalna stvar vikendima. Evo u tom dijelu se baš nisam dobro pripremio jer sa sobom obično ne nosim mali komplet za spavanje u autobusu. Ono što sam odlučio ipak ovaj puta staviti u svoj komplet je prenosiva stolica. Eto iskusniji od mene su pokazali na Papuku prednost imanja takvog komada opreme.

Kaj da vam velim? Od 40 polaznika baš ja moram pisati osvrt. Ne znam prema čemu se inače dodjeljuje pisanje osvrta (osim kada se netko dobrovoljno javi) ali znam da je ovo namjerno meni dodijeljeno.

Znate onaj osjećaj kad se probudite i nešto gadno ne valja. Pogled na sat. Šok! 05:35. Polazak je u 6:00. Peri zube, trpaj ostatak stvari, juri u auto, mantraj za zeleno na semaforima.

Kada sam bacila pogled na planinski vrh do kojeg trebamo doći (Poštak, 1.425 m), pomislila sam “što je meni ovo trebalo”.

Velebit.. 5:45 sjedam u auto i krećem prema Lisinskom. 5:50 misao, uskličnik. U 5:45 je bilo okupljanje! Pred očima mi se u hipu pojavi slika mene kako kod Lisinskog uplakana trčim i pogledom pratim odlazeći autobus.