Osvrt na osmi izlet OPŠ 17G HPD Runolist

Krk, kanjon Vrženica 2. 10. 2025.  

Zbog trauma od prije nekoliko tjedana i toga što sam zaspao, budi me odmah prvi od tri namještena alarma, a ruksak i vreća s gojzama već čekaju na vratima. Kupaonica riješena, kava popijena i uz noge lagane mislim si – ma 4 sata sna je čist’ dosta. 

Zatim skupljam već standardno Helenu i Juliju pa put Velesajma u zoru i pada mi na pamet kada bi barem ovoliko automobila bilo na cesti i tijekom dana. Od Španskog do Velesajma za 20 minuta uz dva stajanja. Prekrasno!

Kod busa nas već čekaju poznata i kronično neispavana lica. Super je taj neki osjećaj povezanosti koji se osjeti u zraku među ljudima koji su bili potpuni stranci prije nepunih 2 mjeseca. Očito povezani u patnji, ali s istim ciljem. Kako izgurati ovo do kraja. 

Prijavljujemo se Igoru, ubacujemo stvari u buksu i zauzimamo svi već ista mjesta. Raspored remeti tek pokoje prazno mjesto nečijim nedolaskom. Dok se polako gnijezdimo u sjedalima čekamo uvodni govor glavnog vodiča kako bi ulovili još tih sat vremena lošeg sna. Govor je pao, prva kava dogovorena i krećemo putem Krka i Baške!

U Baškoj nas je dočekalo poluoblačno, suho, nevjetrovito vrijeme s pokojom zrakom sunca. Rekli bi -idealno planinarsko vrijeme koje nit smrdi nit miriši. Oblačimo gojze, entuzijazam raste, a Toni pokušava nadomjestiti izostanak našeg Ante i nekako nas razgibati. Slabo moram priznat, ali mlad je, naučit će.

Igor nam određuje najavljene orijentacijske grupe i uz par azimut pitanja krećemo uz pomoć Mapy aplikacije u novu pustolovinu. Tijekom dana bilo je 6 grupa koje su nas navodile i moram priznat da sam ovako u praksi i realnoj situaciji napokon naučio kako točno i precizno izračunati azimut i kontra azimut. Tehniku naučio, ali smisao istog ću još malo istražiti. 

Staza je nakon izlaska iz mjesta pružila odmah jedno novo iskustvo. U full ratnoj opremi, na metar od mora, mi po pijesku tonemo u gojzama. Em’ nitko nije namazan, em’ nitko nema ručnik. Ludilo.

Nakon toga dijelimo se u grupe i ulazimo kanjon Vrženica. Polako dobivamo na visini uz povremeno rješavanje jednostavnih boulder-penjačkih problema, ali svladavamo to bez problema. Okolina i doživljaj je vrhunski, a ekipa top.
Nakon guštanja po stijenama izbijamo na vrh i uz rješavanje novih azimuta i sto postotne sigurnosti određivanja smjera Velebita negdje prema Rijeci, kreće problem savijanje zglobova pri naglom spuštanju po škrapama i siparu u uvalu Vela Luka. Predivna skrivena uvala označila je dužu pauzu za ručak iz ruksaka. 

Dok je izmorena ekipa vodila raspravu tko želi i tko je dovoljno hrabar skočiti u more, iz pozadine, full spremna prva ulijeće Maja kako bi pokazala tko ima najveća “cahonas” u ekipi! Muški obraz pokušavaju obraniti nekoliko polaznika škole i jedan baywatch vodič. Potpuno bezuspješno moram priznat.

Po isteku pauze za ručak, Igor i ostali vodiči nakon dogovora i procjene vremenskih uvjeta mijenjaju rutu i prelazimo na plan B. U Bašku se vraćamo pitomijom stazom između vrhova Sedlo i Srednja glava, preko Mjesečevog platoa. Prvi dio strmog uspona protekao je u raspravi oko toga zbog kog su došli i zašto nas sedam bijelih supova konstantno nadlijeće. Znaju li nešto što mi ne znamo? Prekrasan prizor divlje prirode.

Po izbijanju na Mjesečev plato žar u očima vodiča Gorana otkrio je da u biti njegova strast nije planinarenje nego kuhanje i hrana. Nema gore stvari nego kad ekipa oko tebe gladnog pokreće raspravu tko je jeo i kako priprema najveće mediteranske delicije, a ti si dan proveo na konzervi tune i grickalicama.

Dok nastavljamo dalje polako nas lovi mrak i prebacujemo se na čeone lampe, a ja dobivam lekciju kako opremu u svakom slučaju treba i provjeriti prije puta. Iako sam je ujutro skinuo s punjača, lampa je jedino radila na najslabijoj razini. Morat ću izgleda u shopping.

I tako je grupa veselih patuljaka sa svjetiljkama, sigurnim korakom, polako privodila put kraju. Kao da nije prešla nekih 17-ak kilometara uz 800 uspona, a meni pada nešto na pamet. Nije bilo prilike nadmašiti Ivinu rođendansku ideju od prošlog vikenda i počastiti ekipu kavom, pa si mislim, mogao bi počastiti ekipu time da se dobrovoljno javim za pisanje osvrta na izlet. Hvala svima na čestitkama i vodičima na muffinu!

U autobusu smo se već približavali Zagrebu kad je Igor rekao “Skoro smo zaboravili osvrt!” A ja pogledam ekipu, “Je l’ moram?”, a nazad dobivam samo “Da, moraš!” Vrhunski izlet i vrhunska ekipa. 🙂

Goran R.