Osvrt na izlet

Definitivna odluka da krenem na planinarenje, odnosno Veliku planinu donešena je nakon rada sa prekaljenim planinarem koji 7 godina leži u krevetu i ne govori. Nakon upornog rada i nekog vremena on je progovorio.

Plačući je pričao o planinama i Velikoj planini koja se vidi sa njegove terase, a on ju ne može niti vidjeti.

 

Započeli smo “akciju” i sada on svaki dan uživa gledajući Veliku Planinu.

 

Pitala sam se što je to u ljudima što ih vodi u planine gdje mogu biti zbog različitih uvjeta i razloga ozlijeđeni i stradati? 

 

A onda sam sa vama, mojom Grupom na ovom Izletu otkrila Tajnu Uživanja U Planinama, smisao planinarenja.

 

Bio je to izazov za mene, ali Zov Planine bio je jači od sveg neznanja, sumnji, neodlučnosti, slabosti itd.

 

HVALA VAM NA RAZUMIJEVANJU I BRIZI!

 

Iako nepripremljena, sa potpuno novim gojzericama, posuđenim štapovima (za koje uopće ne znam kako se koriste), neadekvatnim ruksakom (koji me je vukao natrag i stalno su ispadale vezice)…

 

VODIČI, SAČUVALI STE ME I SPASILI!

 

Učili ste me najvažnije stvari “uz put”, onako blago, prijateljski, potičuće i sa velikom pažnjom da me ne povrijedite.

 

Zoranu hvala: 

Još na samom početku “mog prvog putovanja u planine”, opasnost od žulja na skočnom zglobu.

Zoran je u trenutku napravio čudesan flaster 

HVALA ZORANE, NEMAM ŽULJ!

 

Štapove sam povremeno držala kao “pisaljke”, labavo, pa se ponekad malo “zapetljaju”

– odjednom se pojavi Zoran, kaže “Lidl ponekad ima jeftine biciklističke rukavice. One ti mogu pomoći da ti se ruke ne skližu.”

 

Uopće nisam bila svjesna da sam zapravo izbjegavala držati štapove ispravno zbog znojenja dlanova.

 

SPASITELJ FABIJAN

 

Idemo dalje, a ja kasnim za mojim grupom. Vidim vas u daljini ali samo kao šarene točkice. Mislim si: “Bolje da ne znam koja je udaljenost.”

 

Sad znam, tek na terenu i u praksi, da nemam kondicije, da mi je dah kratak, da zaboravljam na trbušno disanje, da mi štapovi povremeno “smetaju”…

 

Ali tu je SPASITELJ FABIJAN, koji je stalno tu negdje tik do mene i prati svaki moj mig, stalno me blago upozoravajući na disanje, dužinu koraka, držanje štapova, ukazujući mi na prepreke, pokazujući kako da provjerim stabilnost podloge i na koji kamen ili između kog korijenja da stabilno stanem…

Previše informacija za prvi put…Ali trebam ostati neozlijeđena. 

Dakle informacije se trenutačno usvajaju ili …

 

U zadnje vrijeme puno sjedim, kilometrima hodam po ravnom. Ali to nije to! Kukovi, koljena, skočni zglobovi nisu fleksibilni…

Kapacitet pluća … trebaju mi pauze.

 

Grupa ne može čekati, ali je tu vrlo blizu.

 

Mogu se nasmijati samoj sebi, sa ljubavlju.

Dobro je da nisam pošla na planinu u japankama!

 

Zoran, Fabijan i Josip su mi objašnjavali: *zašto duge hlače (iako volim zmije), 

*zašto štapovi (nekoliko puta zamalo nisam nosom zaorala stazu ili se prebacila natrag),

*zašto stati i pogledati oko sebe (osim ljepote krajolika, da vidim oznake staze, ga vidim teren i napravim procjene)

*zašto ovo i ono

 

*ZAŠTO JE VAŽNO PROĆI PLANINARSKU ŠKOLU!

 

Sve je smisleno i praktično!

 

Iako sam kaskala za svojom Grupom uz pomoć Fabijanovog razumijevanja i strpljenja stigla sam do vrha! Uz pomoć njegovih ruku i uputa, doslovnog pokazivanja kako nešto napraviti, kako se sa vrha spustiti po skliskom kamenju –

uspjela sam zahvaljujući prvenstveno Fabijanu.

 

FABIJANE HVALA TI!

 

Tek u pauzi pri povratku malo sam popričala sa nekima od planinarki i planinara i upoznala divne i tople ljude, koji su odvažni borci u osvajanju staza i planina.

 

DAKLE TO JE TO!

 

Taj osjećaj pripadnosti grupi, briga jednoga za drugoga, pažnja, suosjećanje i međusobno poštovanje, kao i poštovanje prema prirodi i svjesnost o međuzavisnosti svih i svega – divan jedinstven doživljaj!

 

Osjećaj uspjeha u prevladavanju pretpostavki o ograničenjima tijela i mentalne tegobe (neugodnosti u tijelu, žuljanje, plitko disanje, proklizavanje, nesigurnost, strahovi, neodlučnost …)

 

I NEODUSTAJANJE!

 

Pobjeda nad vlastitom nesigurnošću, slabošću i spremnost na razotkrivanje vlastite ranjivosti bez samokritike i straha od osude drugih članova – pobjeda nad samim sobom!

 

I odluka da se ide dalje do vrha ove planine i nekih drugih planina, vlastitim tempom, najbolje i najbrže kako se može, uz poštovanje Grupe i sigurnost da su tu iskusni i brižni vodiči.

 

I odluka da tijelo bude utrenirano na najbolji način u skladu sa mogućnostima i pomičući granice korak po korak.

 

Svijest da sam među hrabrim i upornim ljudima koji su svi prošli isti put od početnika pa do stupnja na kome se trenutno nalaze i ne odustaju – učinila me ponosnom na Vodiče, na Grupu na HPD.

 

U jesen idem u Planinarsku školu koja je baza sigurnosti putovanja kroz planine (a i kroz život).

 

Shvatila sam,

NIJE PLANINA SAMO PLANINA, VEĆ UPOZNAVANJE SAMOGA SEBE I OVLADAVANJE SAMIM SOBOM.

 

Hvala svima na prihvaćanju, strpljenju, podršci i brizi.

 

Hvala divnim vodičicama i vodičima Antoniji ( veliko HVALA!), Martini, Zoranu, Josipu, i posebno hvala Fabijanu!

 

 

Vesna Žarković Wender