Osvrt na izlet

Velebit “Premužićeva staza“   5. – 7.6.2026.

PREMUŽIĆ SA FABIJANOM IVANOM VRDOLJAKOM 

PRVI DAN

Rano okupljanje i početak avanture

Prvi dan našeg planinarskog izleta započeo je vrlo rano okupljanjem na parkiralištu Zagrebačkog velesajma u 4:45. Unatoč ranom ustajanju, među sudionicima se osjećalo uzbuđenje i iščekivanje susreta s jednim od najljepših dijelova Velebita. Nakon ugodne vožnje stigli smo do planinarskog doma Zavižan, gdje smo uz jutarnju kavu i velebitsku travaricu prikupili energiju za predstojeći dan.

Premužićeva staza – remek-djelo graditeljstva

U 8:30 krenuli smo stazom prema početku Premužićeve staze, remek-djelu planinarskog graditeljstva koje je tridesetih godina prošlog stoljeća projektirao i izgradio Ante Premužić, veliki vizionar hrvatskog planinarstva. Ova staza poznata je po tome što prolazi kroz najatraktivnije dijelove Sjevernog Velebita, a pritom omogućuje ugodno hodanje bez velikih uspona i silazaka. Moglo bi se reći: ono što je Annapurna za Himalaju, to je Premužićeva staza za Velebit i za hrvatsko planinarstvo uopće. Mjesto je to gdje Velebit diše najtiše, a svaki korak nosi osjećaj da si bliže nečemu većem.

Neprekidni pogledi i krški krajolik

Tijekom hodanja izmjenjivali su se impresivni pogledi na velebitske kukove, duboke škrape, planinske travnjake te na more i otoke u daljini.

Svaki zavoj staze otkrivao je nove prizore koji su izazivali divljenje i česta zaustavljanja radi fotografiranja. Poseban dojam ostavljaju suhozidni dijelovi staze koji se skladno uklapaju u surovi krški krajolik.

Povremeno se tijekom izleta omogućavala dodatna doza adrenalina za one koji žele nešto više, a prva takva diverzantska akcija bila je pohod na Gromovaču. Valjalo je ostaviti ruksake i štapove te se pomoću ruku uspeti na vrh visine 1.675 m. Uspon na Gromovaču nagradio nas je s prekrasnim pogledom na Rab i okolne otoke.

Rossijeva koliba – pauza i uživanje

Oko podneva stigli smo do Rossijeve kolibe, smještene u srcu Rožanskih kukova. Ondje smo napravili pauzu za ručak iz ruksaka, odmor i uživanje u jedinstvenom planinskom ambijentu. Rossijeva koliba već desetljećima predstavlja nezaobilaznu točku za planinare koji prolaze ovim dijelom Premužićeve staze.

Poslijepodnevni nastavak i dolazak na Alan

Nakon odmora nastavili smo prema Alanu. Poslijepodnevni dio puta donio je jednako lijepe vidike, ali i ugodan osjećaj zadovoljstva jer smo korak po korak prolazili jednom od najpoznatijih hrvatskih planinarskih ruta. Nakon kraćeg odmora tijekom puta, u predvečernjim satima stigli smo do planinarskog doma Alan na 1.340 m nadmorske visine, gdje nas je dočekala zaslužena večera i opušteno druženje uz gitaru. Oni romantičniji mogli su uživati u čarobnom zalasku sunca iznad Kvarnera.

Zaključak prvog dana

Iza nas je ostao dan ispunjen prirodnim ljepotama, planinarskim izazovima i dobrim raspoloženjem. Dionica od Zavižana preko Rossijeve kolibe do Alana pokazala je zašto Premužićevu stazu mnogi smatraju najljepšom planinarskom stazom u Hrvatskoj. Uz mnoštvo dojmova, fotografija i lijepih uspomena, prvi dan izleta završili smo zadovoljni i spremni za nastavak velebitske avanture.

Najpoželjniji planinar

DRUGI DAN:

Noćenje i doručak u planinarskoj kuci “Alan” prebrodili smo uspješno, svaki od nas o tome nosi svoje osobne impresije. Kako god “Alan” na internetu nosi 4*, ma štogod to značilo. Izlazak sunca je bio predivan, bojajući vrhove Velebita zlatno žutom bojom, budeći u nama želju da što prije nastavimo našu ekspediciju do kraja Premužićeve staze.Ljepota Velebita i pripadajućeg mu akvatorija sa arhipelagom Kvarner, ne može se opisati riječima, ta ljepota dotiče sva ljudska osjetila koja nam potvrđuje da je naša domovina ljepotica na planetu. Sunce je bilo milosrdno prema nama da pri ugodnoj temperaturi možemo uživati u predivnoj prirodi. Kasno proljeće pobudilo je sav biljni i životinjski svijet tako da smo mogli vidjeti njegov čarobni kolorit, od planinskog cvijeća i smirujućeg svijetlozelenog lišća do bukove šume.

Pogled na Kvarner svemu je davao posebnu draž. Kasno poslijepodne smo došli do planinske kuće “Kugina kuća” gdje su nas dočekali ljubazni domaćini sa ukusnom večerom i hladnim pivom. Hladno pivo se je pokazalo ljekovito jer više nitko od nas nije spominjao nikakve tegobe nastale od dugotrajnog hodanja. Veselo čavrljanje je odvuklo nasu pažnju tako da nismo primijetili predivan zalazak sunca iza vrhova Velebita, ali primijetila je vodička Lee koja je uslikala taj veličanstveni trenutak. Noć je bila vedra, bez mjeseca, nebo je bilo obasuto modrim zvijezdama. Sjaj zvijezda je bio intenzivniji nego za drugih noći, moguće je da je to bilo zbog blizine njima jer smo bili na planini ili je to samo bio učinak hladnog piva.

Kapetan duge plovidbe

TREĆI DAN:

U 4:30 već je krenulo neko šuškanje i meškoljenje, a nisu to bili puhovi ni miševi nego samo nadobudni planinari. U svakoj ekipi uvijek ima onih par nadobudnih koji žele osvojiti što više vrhova pa se tako i u ovoj grupici našlo par takvih koji su koji su skovali plan kako bi osvojili novi vrh, Lisac (1449 mnv). Vjerovali ili ne i oni se sami nekad zapitaju – zašto … ali to zašto došlo je nakon samo 45 minuta😊.

Kad Sinke povede, nema labavo. Uhvatili su izlazak sunca i nezaboravan pogled prema šibenskom arhipelagu, Pagu, Lošinju i Cresu. Zapišite  – to je vrh i pogled koji trebate vidjeti! Sretni i zadovoljni još jednim svojim uspjehom vratili su se u Kugina kuću gdje ih je dočekala draga Blaženka s toplom kavom u još toplijoj prostoriji gdje smo se osjećali kao kod bake uz sav onaj namještaj i pucketanje vatrice. Nakon toga uspjeli smo smijehom i ostatak spavalica probuditi da svi skupa napunimo prazne trbuhe jer bez energije ne može se dalje. Dok su neki prali suđe, meli i vraćali Kuginu kuću u prvobitno stanje, drugi su budno promatrali i nadzirali radove. I to treba znati! Sretni i zadovoljni krenuli smo lagano i sigurno prema naših posljednjih 20 km. Slijedeća destinacija bio je Skorpovac.

Putem smo uživali u prekrasnim pogledima na svakom koraku i slušali upute našeg dragog vodiča koji je, sasvim slučajno, uvijek stajao u hladu dok smo se mi pržili na suncu… mi tako volimo upijati vitamin D, a on se samo brine za naše zdravlje. U Skorpovcu smo uživali u “otvorenom šanku”, ipak smo mi planinari koji vole uživati u pogledu. Nakon Skorpovca skrećemo malo s rute kako bismo uhvatili još veću nadmorsku visinu i odradili kardio jer bezveze je da samo hodamo 20 km i uživamo. Uspinjemo se na Budakovo brdo (1317mnv). Kad smo stigli gore, dočekala nas je prostrana travnata livada kao stvorena za odmor. Ispružili smo se po travi kao da smo na wellness vikendu, malo se slikali, malo pjevali, a usput i lovili dah.

Laganim korakom ponovno hvatamo Premužićevu stazu i uživamo u posljednjim pogledima prema moru i otocima. Noge su već teške i umorne, ali odustajanja nema. U glavi je veselje, a na krilima pozitivnih emocija mogli smo još puno dalje. Dolazimo do posljednje točke – Planinarskog doma na Prpi. Tamo guštamo u posljednjoj planinarskoj pivi na stazi, zbrajamo dojmove i slavimo ova tri dana, više od 60 kilometara hodanja po najljepšoj planinarskoj stazi, probijanje vlastitih granica, izlazak iz komforne zone, nova prijateljstva, šale i pošalice koje će se još dugo prepričavati.

Vrijeme nam je bilo idealno, staza je na svakom dijelu impresivna, drugačija i ostavlja te bez daha. Ne možeš, a da se ne zapitaš koliki je trud u to uložen i kako je taj Premužić velik čovjek, ali ovu avanturu su dodatno obogatili moji divni prijatelji planinari.

Nadobudna planinarka

Veliko HVALA svim vodičima ❤️ (Fabijanu Ivanu, Ani, Lei i Tomislavu) koji se brinuli za nas i vodili nas kroz ovu zajedničku avanturu. Cijelim putem su stalno pitali, pojedinačno sve nas, kako smo. Takvu brigu rijetko ćete gdje naći. Svojom požrtvovnošću, vedrinom i pozitivnim duhom učinili su ovu ekipicu još posebnijom.

I na kraju… koliko god se trudili prenijeti vam sve dojmove – jako je teško. Neke stvari jednostavno treba doživjeti. Zato, obujte gojzerice, pridružite se ekipi i uživajte u svemu što nam Velebit i Hrvatska nude.

Sigurni smo da nećete požaliti  jer mi nismo.