Osvrt na četvrti izlet OPŠ 19G HPD Runolist
Zavižanski vrhovi 3. 10. 2026.
Četvrti izlet 19. generacije Opće planinarske škole vodio nas je na Zavižan – odnosno, kako će se kasnije pokazati, u srce Velebita i duboko u područje osobnih granica i kondicije.
U 5:40 sati, prema planu i programu, okupili smo se spremni za polazak. Dočekao nas je domaćin i glavni vodič Goran, koji je uredno evidentirao sve prisutne, a potom krišom bacio oko na opremu. Svi smo, na sreću, zadovoljili osnovne planinarske kriterije pa nije bilo potrebe za izvanrednim mjerama.
Prvu službenu stanku imali smo na odmorištu Sokolac gdje smo popili jutarnju kavu i nastavili druženje s novim planinarskim prijateljima. Planinarenje je, osim kondicije i boravka u prirodi, prilika za stvaranje novih poznanstava. Neki se upoznaju uz kavu, a neki na usponu (kad zajedno shvate da im je bilo lakše ostati kod kuće;)).
Sigurno smo stigli do ulaza u Nacionalni park Sjeverni Velebit, Babić Siču, na 1300 m nadmorske visine, početne točke naše ekspedicije.
I tu dolazimo do važnog podatka za ovaj izvještaj:
Glavni vodič obećao nam je DIZEL-TEMPO. Obećanje je održano.
Krenuli smo stazom Tragom čovika prema vrhu Velika Kosa. Tempo je doista bio dizelski; polagan i stabilan. Goran jednostavno nije mogao sporije. Mi smo to prihvatili kao službeni tempo generacije i nastavili dalje.
Kratke pauze, malo disanja, malo vode, malo pogleda prema vrhu i eto nas na prvom cilju.
Velika Kosa osvojena!
Nakon toga spustili smo se do Botaničkog vrta, a već dobro zagrijani nastavili prema Velikom Zavižanu. Pomoćne vodičke Valerija i Maja cijelo su nas vrijeme bodrile i ohrabrivale, dok su vodiči Petar i Ervin po potrebi „meli“ za nama.
Za one koji nisu upoznati s terminologijom Opće planinarske škole: „mesti za nekim“ ne znači čišćenje staze, nego profesionalno osiguravanje začelja. U svakom slučaju, netko je morao paziti da se Dizelaši ne raspu po Velebitu.
Veliki Zavižan – osvojen!
Nakon toga spustili smo se do doma Zavižan gdje smo zasluženo odmorili otprilike sat vremena. Vrijeme je iskorišteno za okrjepu, druženje, ponavljanje starih čvorova i učenje jednog novog. Dakle, osim što smo se penjali, nešto smo i naučili. Škola je ipak škola.
A onda još jedan uspon: Vučjak.
Tri vrha. Tri prekrasna pogleda. Tri puta razlog za zadovoljstvo.
Za nas Dizelaše to je bila velika radost, ali i potvrda da se može – samo treba pravilno rasporediti gorivo. A naš je glavni vodič očito vrlo dobro znao koliko goriva imamo.
Posebnu zahvalu upućujemo glavnom vodiču na empatiji, strpljenju i odličnoj taktici vođenja. Tempo je bio pogođen, polagan i ujednačen, s kratkim pauzama koje su nam omogućile da sačuvamo snagu za sva tri uspona. Dizelaši nisu najbrži, ali uredno stižu na cilj.
I ono najvažnije, nakon svih uspona bili smo osnaženi za nadolazeće izlete. Što je, priznajmo, vrlo dobar znak za jednu planinarsku školu.
Povratak do Babić Siče vodio nas je stazom Zviri. Nitko nije zalutao, nitko nije nestao, a što je najvažnije svi su se uredno vratili na početnu točku.
Na prethodnom izletu nismo sreli vještice… Na ovom, nismo sreli zvijeri… Nameće se stoga sasvim logično pitanje: je li ih Jasna svojim pjevanjem sve otjerala? O tome, naravno, nemamo službenih dokaza. U svakom slučaju, na sljedećem izletu očekujemo vraga.
Hoćemo li ga sresti?
Hoće li sljedeći vodič obećati još sporiji tempo?
Odgovore na ova i druga pitanja čitajte u sljedećem službenom izvještaju 19. generacije Opće planinarske škole. Do tada punite baterije i ne vjerujte nikome tko kaže: „Još samo malo.“
Kristina K.
