Osvrt na izlet

BJELOLASICA  04.10.2026.

Bjelolasica – kad prečica ima svoju cijenuNedjelja, 4. listopada 2026., počela je rano. Okupljanje je bilo u 6:15, a polazak točno po planu u 6:30. Cilj nam je bila Bjelolasica i njezin najviši vrh Kula, visok 1534 metra.

U autobusu je ujutro vladala ona prava rana planinarska atmosfera – dio ekipe još je hvatao san, dio tiho pričao, a ostatak se polako pokušavao razbuditi.

Za prvi bonus dana pobrinuo se naš vozač Branko. Profesionalno je autobusom odvozio još otprilike četiri kilometra makadama i tako nam odmah skratio dobar dio planirane ture. Nakon takve vožnje bilo je jasno da Branko ne prevozi samo planinare – on spašava kilometre.

Stigli smo do starta kod Vrbovske poljane, a nismo još ni pošteno krenuli kad je Ivica već pronašao kapitalni vrganj. Naravno, odmah su krenule procjene, a kasnije je stigla i službena potvrda – 320 grama. Dakle, dok smo se mi tek spremali krenuti prema vrhu, Ivica je već imao prvi konkretan ulov dana.

Kroz prekrasnu šumu, koja je već polako dobivala jesenske boje, postupno smo se dizali prema grebenu Bjelolasice i vrhu Kula. Vrijeme nas je stvarno počastilo – vedro nebo, sunce i gotovo idealni uvjeti za hodanje.

Kako smo izlazili iz šume prema višim dijelovima, pogledi su postajali sve bolji. A gore – stvarno brutalni. Široki, otvoreni vidici na okolne planine i beskrajne šumovite horizonte bili su jedan od najljepših dijelova izleta.

Sama tura bila mi je baš po mjeri – dovoljno sadržajna, raznolika i lijepa, a uz ovakvu ekipu kilometri stvarno prolaze lakše. Ekipa je bila za čistu desetku.

Pred kraj ture dogodio se trenutak koji je, barem za mene, obilježio cijeli izlet. Zoki je predložio prečicu preko livade, a nas nekoliko je, bez pretjeranog analiziranja životnih odluka, krenulo za njim.

Naravno, baš tada smo ostali zabilježeni na fotografiji kako veselo skraćujemo rutu.

I tu dolazimo do posljedice te odluke – ja sam dobila zadatak napisati osvrt.

Dakle, pouka dana: prečica možda skrati kilometre, ali ti može produžiti izlet za nekoliko odlomaka.

Nakon hodanja uslijedio je zasluženi ručak u restoranu Bijela ruža u Ravnoj Gori. Izbor je bio između gulaša od divljači s njokima, vege gulaša od vrganja s palentom i pilećeg bečkog odreska s pomfritom, a tko je još imao mjesta mogao je završiti sa štrudlom od borovnice.

Na povratku više nije bilo jutarnje tišine. Glazbeni dio krenuo je pjesmama koje je napravila OPŠ generacija 18G i moram priznati da sam se oduševila – originalne, duhovite i baš planinarske. Ako netko još nije čuo što je 18G napravila, neka se pripremi – Runolist očito ima i svoju glazbenu produkciju.

Poslušajte pjesme 18G ovdje:

https://youtube.com/playlist?list=PLdAMNqCTNWlQ&si=WdCUZ-fKs_6UZIDG

Poslije su se redale pjesme po željama, atmosfera se dodatno podigla, a neki su i zaplesali.

Za kraj je uslijedila i uobičajena odjava glavnog vodiča, čime je još jedan odličan planinarski dan službeno priveden kraju.

U Zagreb smo se vratili oko 20 sati.

Za kraj mogu samo reći – izlet mi je bio top. Vrijeme savršeno, pogledi brutalni, ekipa za deset, a cijeli dan baš onakav zbog kakvog se ide u planine.

Hvala Lorensu Flegaru, Zoranu Filipoviću, Petru Đikanoviću i Valeriji Horvat na još jednom odličnom planinarskom danu.

I naravno, hvala Branku na ona četiri kilometra manje.

A Zoki… za prečicu ćemo još razgovarati.

Vedro!
Blaženka