Osvrt na treći izlet OPŠ 19G HPD Runolist

Klek 27. 09. 2026.  

Treći izlet OPŠ Runolist 19. generacije odveo nas je na Klek (1182 m n. v.), veliki stjenoviti div iznad Ogulina, koji pripada planinskom lancu Velike Kapele.

Polazak je bio u 7:45, što je bilo divno jer smo se stigli nježno probuditi i bez prerane jutarnje drame krenuti na izlet.

Dan je bio kao stvoren za planinarenje – sunčan, ali ne pretopao. Prema riječima naših vodiča, imali smo veliku sreću s vremenom, što nije bio slučaj sa svakom generacijom OPŠ-a. Neki su, navodno, na Kleku doživjeli čak i tuču. Mi smo, srećom, dobili onu pitomiju verziju Kleka.

Prva postaja bio nam je Zavičajni muzej Ogulin. Uz Zbirku kamenih spomenika, Zbirku Domovinskog rata, Etnografsku zbirku, Spomen-sobu Ivane Brlić-Mažuranić i Ćeliju br. 6, muzej ima i Alpinističku zbirku.

Upravo me ona posebno zainteresirala jer smo mogli vidjeti kako se kroz povijest razvijala alpinistička oprema.

Mene su najviše oduševile – gojzerice.

I to ne bilo kakve. Svaka je teška čak 2,56 kilograma! Proizveo ih je talijanski proizvođač Scarpa, izrađene su od debele kože u dva sloja, s integriranom gamašom i podstavljenim Vibram đonom. Koristio ih je riječki alpinist Mario Schiavato prilikom uspona na Peak Lenin (7134 m) u Tadžikistanu 1980. godine.

Moje gojzerice zajedno teže dva kilograma i ja mislim da su preteške za planinarenje. 😂

Kad pogledate u čemu su nekada planinarili i kakvu su opremu nosili sa sobom, teško je ne pomisliti koliko su ti ljudi morali imati snage – i tijela i duha.

Nakon muzeja krenuli smo prema početku staze za naš uspon. Naravno, prije planinarenja slijedilo je obavezno zagrijavanje, a onda smo krenuli.

Početak staze je na Kneji, odakle smo Ferdinom stazom krenuli prema vrhu Kleka.

Vrlo brzo primijetili smo odličan ritam planinarenja našeg glavnog vodiča Luke, na čemu smo mu bili neizmjerno zahvalni. Kao da razumije nas početnike: idemo, ali ne šprintamo. 😄

Staza se u početku proteže kroz šumu bukve i jele, a zatim izlazi na gorsku livadu. Prvih sat vremena prošlo je u ugodnom hodanju, a onda je počeo ozbiljniji i strmiji uspon prema vrhu.

Usput nismo sreli ni vuka, ni risa, a ni medvjeda. Što se mene tiče – sasvim u redu.

Pauzu smo napravili kod Planinarskog doma Klek. Nakon odmora čekao nas je završni uspon prema vrhu – otprilike 100 metara visinske razlike na oko 350 metara staze. Tu teren postaje ozbiljniji: stijene, stepenice i nekoliko osiguranih dionica sa sajlama.

Za mene su to bila prva mala alpinistička iskustva.

Vodiči Luka, Marina, Branimir, Josip i Goran bili su odlično organizirani pa nije bilo mjesta panici. Uz njihove upute i pomoć, stijene i sajle postale su samo još jedan lijep dio avanture.

I onda – vrh Kleka.

Nažalost, nismo sreli ni vještice, ni vile, ni vilenjake koji se, prema legendama, za olujnih noći točno u ponoć okupljaju na Kleku te vriskom i urlikom pokušavaju probuditi diva iz njegova stoljetnog sna.

Možda je ipak bolje tako. Bio je lijep sunčan dan, a i imali smo još dosta hodanja pred sobom.

Nakon silaska istom stazom do doma uslijedila je zaslužena pauza, ručak iz ruksaka i učenje čvorova. Nakon toga nastavili smo prema Bjelskom popularnom pristupnom stazom.

Na kraju – naravno – obavezno istezanje. Jer izlet očito nije gotov dok se ne istegnemo. 😊

A nakon planinarenja čekala nas je još jedna važna etapa našeg izleta – pizza.

Otišli smo u Pizzeriju Antica, gdje smo se nagradili odličnom pizzom, još malo družili i prepričavali dan. Nakon toga, ugodno umorni, sjeli smo u autobus i krenuli prema Zagrebu, gdje smo stigli oko 20 sati.

I tako je završio naš treći izlet.

Proveli smo cijeli dan na otvorenom, po prekrasnom sunčanom vremenu, dobro se naplaninarili, naučili nešto novo, prvi put se okušali na sajlama, malo učili čvorove, puno se družili i na kraju sve začinili dobrom pizzom.

Klek nas nije razočarao.

A vještice?

Njih ćemo, izgleda, morati potražiti neki drugi put. 😊

Dubravka M.