Osvrt na izlet
STRILEŽ – VIŠEVICA 11.01.2026.
Rano ujutro 11. siječnja 2026. bili smo spremni za naš zimski planinarski izlet na Viševicu i Strilež. Ili smo barem tako mislili…jer zimski uvjeti koji su nas tamo dočekali, uspjeli su nas iznenaditi i nadmašiti naša očekivanja unatoč svemu!
Krenuli smo od Vagabundine kolibe i već po izlasku iz kombija znali smo da ovo neće biti lagana šetnja po snježnoj idili. Ali ništa nam nije moglo pokvariti naš vedar planinarski duh, iako su vanjske vremenske prilike to uporno i dosljedno pokušavale postići!
Opremili smo se, ali onako zaista opremili, sa svime što nam se našlo pod rukom (i u ruksaku), bilo je tu raznoraznih vrsta i modela zimskih rukavica, slojeva tople zimske odjeće koja nas štiti od vjetra, zime i snijega, gojzerice, dereze, gamaše, štapovi…ali i malo tekućeg goriva da nas grije iznutra! Eto ga, na sve smo mislili i krenuli smo puni optimizma.
Staza nas najprije vodi cestom i makadamskim putem, a zatim se izmjenjuju šumoviti predjeli s proplancima i livadama te bukova šuma. Krećemo se najprije prema Striležu, grebenu s dva vrha – istočnim (1369 m) i zapadnim (1384 m), a kao vršna točka označen je istočni vrh koji nudi prekrasne poglede.
Dok hodamo kroz još uvijek na nekim mjestima netaknuti snježni krajolik, planina je naumila popravo testirati onaj naš vedri optimizam s početka priče. Iako smo toplom odjećom prekrili svaki komadić sebe (osim očiju da nam budu putokazi), hladan vjetar iskušavao je naše granice tolerancije – šibao nas je sa svim raspoloživim snagama koje je imao, a mi smo mu samo mahnuli u prolazu i nastavili dalje, jer ipak – „Vedro“ nije samo vremenska oznaka, nego osjećaj koji nosimo iznutra.
Prtili smo tako kroz snijeg, koji je mjestimično bio dubok i do koljena a na površini zaleđen, što nam je stvaralo povremeno iluziju kao da ćemo uspjet zadržati korak na površini, ali bi nam gojzerice svaki puta ipak završile na čvrstom tlu u snijegu.
Bila je to neka kombinacija uzbudljive avanture, pomicanja vlastitih granica, uživanja u tim netaknutim snježnim prizorima i krajolicima gdje još nitko prije nas nije stigao ugaziti snijeg – ali i borbe kretanja u tim izazovnim zimskim uvjetima i odolijevanje hladnoći, vjetru, umoru.
Opuštene pauze i duži odmor na stazi nisu bili u ovom slučaju idealna opcija, jer nam je tjelesna toplina koju smo dobivali kretanjem služila kao neizostavno grijanje, a stajanje na mjestu značilo bi dati šansu zimi i hladnoći da nam još jače pokaže zube.
Nastavljamo tako dalje prema Viševici (1428 mnv), stožastom vrhu koji je pružao otvorene panoramske poglede na Velebit, Risnjak, Učku, Kvarnerske otoke i dalje. Dojam nam je dodatno uljepšalo sunce koje se već polako krenulo spremati na spavanje, tek toliko da malo prošara nebo narančasto-žutim tonovima koji su se probijali kroz oblake te je tako zajedno sa netaknutim snijegom i zaleđenim granama drveća stvaralo neku mističnu atmosferu, nestvarno lijepu da ukratko i zaboravite na hladnoću i vjetar i samo uživate u tom trenutku.
Ipak, nakon kraćeg razgledavanja, krenuli smo se spuštat i uputili nazad prema našoj početnoj točki kod Vagabundine kolibe.
Viševica nam je ostavila neizbrisiv pečat i podsjetnik koliko čarobna, ali istovremeno i surova snaga prirode može biti. Pokazala nam je koliko lijepa može biti zima, ali nas je natjerala i da se dobro pomučimo da bismo otkrili tu ljepotu. Ipak, odlazimo s pozitivnim dojmovima i novom snagom za koju nismo ni znali da nosimo, ali i skromnošću pred tako nečim posebnim, uz zahvalnost što smo imali privilegiju biti gosti u ovom zimskom mozaiku.
Srđana
