Osvrt na izlet

Snježnik i Risnjak 25. i 26.04.2026.

Ovaj osvrt pišu dvije friške članice HPD Runolist, Laura i Aurora, kojima je ovo bio prvi izlet s društvom i koje su, da budem iskrena, potcijenile situaciju na gotovo komičan način.

Sve je počelo dan ranije. Torbe smo slagale s onom posebnom ozbiljnošću kakva dolazi kad nešto radiš prvi put i misliš da znaš što radiš, a zapravo ne znaš ništa. Torba prepuna? Torba prazna? Uzeti fleece ili ne? Na kraju, uzele smo. I dobro smo napravile.
Subota ujutro, parking s istočne strane Velesajma, 6:45. Zrak hladan, ekipa nepoznata, uzbuđenje solidno. I tada, dobrih par metara dalje, vidimo jednu grupu. Stariji, nasmiješeni, ruksaci otprilike 70-litarski na leđima. Aurora i ja razmijenimo pogled. “Ma ne može biti teško ako idu i ovakvi,” pomislimo skoro istovremeno i olakšano se nasmijemo. Krenemo prema toj grupi, malo zbunjene zašto naši vodiči Luka i Živko nisu nigdje u blizini.
Naravno. To nije bila naša grupa.
Naša grupa? Kondicijaši. Mladi, vitalni, “meni ovo nije naporno” tip kondicijaši. Reklo bi se: dobro došle.
U 7:00 krenuli smo prema Crnom Lugu i NP Risnjak. Na ulazu smo platile dvodnevnu ulaznicu (6€) i tu je, otprilike, naša slika o laganom vikendu počela pucati po šavovima.
Uspon na Veliki Risnjak nije bio strašan, ali nije bio ni onaj šetnja-parkić tip koji sam možda, negdje duboko u podsvijesti, očekivala. Teren je bio živ i zeznut: korijenje, kamenje, neravnine koje noge ne predviđaju dok ih već ne pogaze. Uspon nije prošao ni bez jednog grča u nozi, no našim vodičima to nije nepoznata situacija, pa su imali spran magnezij.
Vrh Velikog Risnjaka, dostignut. Bez štapova, ali dostignut.
Schlosserov dom bio je zatvoren, pa smo ručak jele iz ruksaka ispod samog vrha. Nije loše, kad pogledate kako je lijepo okolo.

Spust je bio druga priča. Zahtjevan, tehnički zeznut, i opet bez štapova. Ono što nam je vodič tjedan dana ranije u opisu preporučio (“ponesite štapove”), mi smo protumačile kao sugestiju, a ne upozorenje. Pouka naučena. Na žuljima, doslovno. Krvavim.
Kombijima smo se odvezle do Platka, do Velikog Doma, gdje nas je u 19:00 čekala večera uračunata u cijenu izleta. Hrana dobra, društvo bolje. Jedna od onih večera nakon kojih se stranaca počnete oslovljavati po imenu i smijati zajedno nekim anegdotama s terena. Luka i Živko su, mora se reći, odlično držali grupu na okupu, i na stazi i za stolom.

Drugi dan, Guslica i Snježnik. Definitivno blaži od prvog. Teren pristupačniji, noge (donekle) odmorenije, vedrina potpuna. Na Snježniku je Gorski kotar bio rasprostranjen pred vama kao da ga je netko namjerno složio da izgleda što bolje. Vrijedi svaki korak.
Nakon ture, ručak u domu na Platku u ugodnom društvu. A oko 15:30, kombijima prema Lokvama, u Kuću prirode Kotač na vođenu degustaciju domaćih likera i rakija uz priče o povijesti Gorskog kotara.
U Zagreb smo se vratile oko 20h s krvavim žuljevima, prepunim srcima i popisom stvari koje ćemo sljedeći put svakako ponijeti. Na prvom mjestu: štapovi. Na drugom: više flastera.
Hvala Luki i Živku na strpljenju, organizaciji i tempu kojim je čak i prva liga bila savladiva za nas dvije iz B lige. Definitivno nije zadnji izlet.

Laura Miočić i Aurora Miočić