Osvrna izlet

Krčić, Staza pet slapova  25. 4. 2026.

Ovaj osvrt piše jedna friška članica HPD Runolist.

S dolaskom ljepšeg vremena i željom koja je cijeli život čučala negdje među obavezama i samim svakodnevnim životom, odlučila sam se u svojem šestom desetljeću, ipak okuražiti i otputit na izlet s planinarskim društvom.

Na već opće poznatom sastanku srijedom, došla sam se informirati (i upisati još uspavanih, ali nadobudnih planinara) kad tamo mi je, da se ni nisam stigla okrenuti, naša buduća glavna vodičica preporučila izlet: „Pet slapova“ – Knin, Krčić, Topoljski buk koji je i sama vodila naredni vikend (s još 3 dodatna vodiča).

Nekako, možda i nesvjesna što me čeka otputih se tu subotu na parking INA-e i ka Kninu.

Malo je reći da u planu izleta piše sve što trebate ponijeti, sve što trebate znati i onda još jednom to sve piše u WhatsApp grupi koju svaki vodič otvori za nadolazeći izlet.

Ali ja nisam bila ni malo spremna za nepostojeće uzbrdice i 11 km hodanja u grupi s određenim tempom.

Rekla je jedna kolegica planinarka dok sam na pauzi sjedila na podu i hvatala zrak: “kad kreneš u šumu hodaš nogama, pa je tako razgažena gojzerica zlata vrijedna“, ali torba za laptop umjesto planinarskog ruksaka sigurno nije bila potrebna.

Dalo bi se tu još toga nabrojati, ali svatko malo po malo gradi svoju bazu opreme koja mu u mnogočemu olakšava boravak u šumi.

Stigli smo oko 10,00 h ujutro na lokaciju, nas 40-ak i 4 vodiča.

Ozbiljan je to posao/poziv. Vodiči su nas postrojili, dali mali uvod o tome što nas čeka i zaputili smo se na našu kružnu stazu oko Krčića.

Kolege planinari većinski su bili iskusna ekipa, već dobro uhodana za kretanje šumom u grupi.

Vodiči – propisno označeni, u full opremi, vrhunski organizirani s walkie-talkiejima (ipak treba 40 tak ljudi navigat, držat na oku i u komadu vratiti doma) bili su vrlo pristupačni, svjesni mogućnosti svakog njihovog planinara, puni dobrodošlih savjeta za novake.

O nekim stvarima čovjek ne razmišlja iako su vrlo logične, zato su tu vodiči da svaki tvoj pokret, potez i ponašanje provedu kroz svoj uzročno posljedični filter, jer ima smisla način na koji piješ vodu, do toga da li imaš traper jaknu oko struka stegnutu ili cuclaš li coffee to go usred galopa ka slapu. Velika preporuka su štapovi koji su meni, iako se radi o hodanju po ravnom, bili veliki oslonac i pomoć. Hvala glavnoj vodički što mi je posudila svoje. Baš se vidi da vole to što rade, da rade sa srcem i da im je stalo da im svaki planinar/izletnik bude na oku i siguran dokle god nas ne iskrcaju na parkingu INA-e po povratku.

Kako smo krenuli stazom (u potpunosti ravnom, znači uzbrdica je bila minus nepostojeća do beskonačnosti) odmah u startu se iskristaliziralo da sam zadnja u koloni. Pa sam potrčala da uhvatim korak, ali opet nekako do prve čeke – mini pauze pokraj slapa, došla sam među zadnjima, zadihana, van sebe. Vjerojatno nije ni pomoglo što sam pričala s (tzv. Metla) vodičem, zadnjim u koloni. To je vodič koji stoji na kraju kolone, jasan je to opisni pridjev – i „mete“ planinare zabušivače, iza te pozicije nema nikoga. Svi smo kao pačići u toru okruženi.

Na prvoj čeki ostatak vodiča nas dolazi provjeriti kako smo. A i kolege planinari se okupe pa tako riječ po riječ, donesen je zaključak da je najbolje da idem s glavnom vodičkom na početak i držim tempo. Jer ipak, ako trčkaraš zadnja u koloni, dok u mini pauzi dočekaš „metle“  s kraja, ipak imaš malo vremena za odmorit. Jasna matematika!!!

I nastavismo dalje. Putem smo sreli tor ali, ovaj puta koza i ovčica, starog gospodina koji živi doslovno u okruženju koje bi se (ako nije) moglo nazvati Parkom prirode; gospodin ima u dvorištu raskošno drveće staro i 50 godina, rijeku Krčić i slapove koji šume kao najljepša melodija mira. Prekrasno.

Na polovici našeg puta je bila i veća pauza za ručak. Što me slijedi na sljedećoj polovici staze nisam ni sanjala.

Nakon što smo hodali po ravnoj cesti uz rijeku, druga polovica staze je bila s druge strane, kroz šumu uz tok same rijeke.

Tu sam shvatila što znači – vidi kako ćeš se snaći u grupi planinara.

Grupa ima svoj tempo, iako se vodiči prilagođavaju najslabijem, ja sam nastavila na čelu kolone. Bilo je tu još 5 km za odraditi, ali nakon ručka, već lagano malo umorna od sunca koje nas je pratilo cijelim putem vidjela sam da mi je bilo sve teže i teže „lupat“ tempo (nije ni pomoglo što sam brbljiva, pa ćaskaš s planinarom iza sebe, ispred sebe i trećim iza sebe) bilo mi je malo bez veze da vodička samo zbog mene radi pauze.

Onda sam se dosjetila poteza, da nemam pritisak cijele grupe iza sebe, a i već mi je puls bio 115, a u grlu knedla, otišli smo zadnjih kilometar staze vodiču Metli na kraj kolone.

Jer kako smo rekli, zadnji vodič pomete i najnespremnijeg planinara, iza njega nema nikog.

Iako su mi sve lampice gorile, iako sam hvatala zrak uspjela sam vidjeti svu magiju šuma, vode, slapova i raskošnih planina koje nas okružuju.

I tako korak po korak, otkucaj po otkucaj tu zadnju jednu dvanaestinu puta nekako su me pomeli i izmeli i došli smo s razlikom od 5 minuta.

Kolege planinari su mi pljeskali, a i dobila sam i zagrljaj ohrabrenja i „High 5“ (visoki petak) od ostalih vodiča.

Ta sreća i ponos što sam otišla van svojih granica su mi oplemenili život i stvorili još jaču bazu želje da mi ovo nije prvo i zadnje planinarenje.

Nego prvo od mnogih!!!!

Vanda B.