Osvrt na izlet

ZAGORJE: KUNAGORA I KOSTELGRAD  19. 04. 2026.

U zadnje vrijeme prije polaska na izlet češće se pribojavamo kiše nego težine izleta. Uostalom, zar izlet u Zagorje može biti težak? Pa nema tu ni kilometraže ni nadmorske visine.

A onda prva dionica puta potvrdi da čovjek uči dok je živ; u raspisu je lijepo pisalo da ćemo na stazi dugoj deset kilometara savladati 600 metara nadmorske visine te da pohod počinje savladavanjem 436 stepenica. Da, dobro ste pročitali – 436 stepenica.

Kako smo se ponosno pogledali svi koji smo stepenice pregazili bez zastajkivanja. Nakon kraćeg odmora nastavili smo mjestimično neobično strmom, kamenitom stazom do najvišeg vrha Kunagore. Staza nas je dijelom vodila kroz šumu koja nam je pružala toliko potrebnu hladovinu – unatoč meteorološkim kišnim najavama nas je cijelim putem pratilo Sunce. Proljetno zelenilo stvaralo je bajkovito ozračje u kojem smo svi upijali mir zagorskih brega.

Par minuta prije dolaska na Kostelgrad Arijana nam je veselo nagovijestila odmor na starim zidinama s kojih se pružao fascinantan pogled na udaljene vrhove i naselja. Kako bismo ovjekovičili  tu Bogom danu ljepotu, razmilili smo se po zidinama tražeći poziciju za što inovativniji kadar. Nakon fotografske seanse  uslijedilo je vrijeme ručka – našlo se tu uistinu svega: od mesnih delicija do vege sendviča i domaćih kolača. Prava je blagodat jesti u takvom okruženju – zagrljen prošlošću, umiren daljinama.

Nakon podužeg odmora zidine Kostelgrada ostavljamo njihovoj vječnosti, a mi nastavljamo put do vrha Kuna gora i dalje do Planinarske kuće Kunagora. Pored kuće je svetište Majke Božje Kunagorske kojoj su se u prošlosti utjecale osamljene djevojke išteći od Majke muža odnosno brak. Nije provjereno, no možda je i ovaj put „pala“ koja usrdna molitva s istom nakanom.

Približavajući se kući, ni slutili nismo kakav nas pogled čeka. S balkona planinarske kuće puca pogled na Pregradu, obrađena polja i okolna brda – doslovno pogled od milijun dolara. Uz hladno piće i poneko zadirkivanje divili smo se ovom kutku svijeta. Naše divljenje toliko je razgalilo Arijanu te je poput Zvončice letjela od jedne do druge skupine kao da smo na početku izleta, a ne pri njegovom kraju.

Najava povratka baš nam i nije sjela. Gunđajući, uzeli smo već ispražnjene ruksake i krenuli do Pregrade gdje nas je čekao autobus. Vožnja do Zagreba je brzo prošla, a čim smo stigli doma, od Adrijane smo dobili poruku da na zapadu grada pada kiša.

Pa neka pada, Bože moj, kao da kiša nekom smeta!?!

Arijani i pomoćnim vodičima zahvaljujemo što su nas gurnuli Zagorju u zagrljaj.

Dinka