Osvrt na izlet

Visočica (1615 m/nv)  20.6.2026.

Ujutro 20.06., dan prije astronomskog početka ljeta, u 9 sati započeli smo penjanje iz Rizvanuše dužom stazom preko Delukina vrela do planinarske kuće pa do vrha Visočice (1615). Pred sam početak penjanja, vedro jutro i dobra vidljivost činilo je vrh Visočice gotovo nedostižnim, ali ekipa nas planinara započela je hodanje s velikim entuzijazmom kako bi ostvarili cilj u planiranom vremenu. Žestinu sunca je ublažila hladovina guste bukove šume koja nas je pratila duž cijele staze.

Tempo penjanja je bio zahtjevan, ali prelijepe boje rascvalog planinskog cvijeća i ostalog planinskog raslinja, po čemu je inače Visočica poznata jer na njoj obitava oko 500 različitih biljnih vrsta, ublažilo je napor. Sinergija nas planinara s ljepotama Visočice činili su dugotrajno penjanje manje napornim. Dolaskom pod sam vrh Visočice ostavili smo bukovu šumu iza sebe i bili izloženi nemilosrdnoj vrućini podnevnog sunca što je iziskivalo još veći napor pri usponu po kamenoj goleti vrha Visočice.

Dolaskom na sam vrh planine, bili smo nagrađeni čarobnim panoramskim pogledom na Liku i na cjelokupni planinski masiv Velebita. Taj pitoreskni panoramski pogled s Visočice je jedan od najljepših vidikovaca cijelog Velebitskog planinskog lanca. Poslije trijumfalnog slikavanja i kratkog odmora započeli smo spuštanje prema podnožju Visočice, prema selu Rizvanuši. Spuštanje je također bilo jako zahtjevno i dugotrajno, ali ugodno čavrljanje i ljepota krajolika ublažili su taj napor. Dolaskom pred Rizvanušu završili smo naš planirani planinarski poduhvat.

Zahvaljujući ljubaznosti, znanju i iskustvu naše glavne vodičice Marine i njezinih pomoćnih vodiča doživjeli smo još jedno čarobno planinarsko iskustvo i stekli predivno sjećanje na Visočicu i cijeli Velebitski masiv.