Dva osvrta na izlet

Martuljški slapovi, Slovenija  10.10.2026.

1.

Teško žabu u vodu natjerati – ekspresno mi odgovara prijateljica na poruku u kojoj naglašavam da Martuljške slapove ne smijemo propustiti.

U 7.00 autobus je popunjen do posljednjeg mjesta. Lea, glavna vodičica, ukratko pozdravlja sve planinare i najavljuje izlet bez kiše, premda se činilo da nebo ima drugačije planove.

Slovenija nas je dočekala s vrhovima u oblacima, šumama u raskošnim jesenskim kreacijama i utabanim stazama obrubljenim rosnom travom. Puni elana ubrzo stižemo do potoka Martuljek koji unatoč dugačkom sušnom razdoblju  i dalje dubi kameno korito .Dolazak do prvog slapa razbudio je fotografske strasti određenog broja planinara pa su ljepote ovog dijela staze ovjekovječene iz svih kutova. Stalan uspon do drugog slapa ponegdje je usporavalo sklisko korijenje, a ponegdje stijenje svih oblika i veličina. Na pojedinim mjestima bez sajli ne bismo mogli dalje; ni uzbrdo, ni nizbrdo. Prije dolaska pred drugi slap čekala nas je najzahtjevnija dionica koju smo, zahvaljujući Goranu, uspješno savladali.

Najljepši vidici, kao i obično, slijede nakon velikog napora. Drugi se slap kroz kamene usjeke obrušava s impresivnih visina. Šum koji pritom stvara nalik je rogoborenju bogova umornih od premještanja kamenih gromada u koritu kojim  potok teče u zagrljaj doline. Tu smo ljepotu upijali dvadesetak minuta, a onda je Lea najavila povratak.

U planinskoj kolibi Brunarici dočekala nas je vruća klopa – okrepa za dušu i tijelo nakon čega smo zadovoljno pošli prema busu. Kad smo izbili na čistinu, nebo se u potpunosti razvedrilo i počastilo nas nezaboravnim pogledom na Špik, Malu i veliku Martuljšku, Mali Oltar i Široku peč – vrhove koji poput divova čuvaju Martuljšku dolinu i pozivaju nas da im se opet vratimo.

Okupirani tom mišlju vraćamo se kišnom Zagrebu. Pljeskom zahvaljujemo Lei i pomoćnim vodičima na još jednom lijepom i opuštenom Runolistovom izletu.

Dinka T.

2.

Bijeg od kiše prema slapovima

Kada sam čula da planinarsko društvo organizira izlet na Martuljške slapove, odmah sam se prijavila. Volim ići u Sloveniju, a pogotovo dijelove Nacionalnog parka Triglav. Propustiti mogućnost boravka i šetnje u Alpama u dobrom društvu bila bi šteta, tim više što nikada nisam bila na Martuljškim slapovima.

Dan-dva prije izleta vrijeme je bilo pomalo nesigurno, a dan prije padala je kiša, no činjenica da je na dan izleta bilo suho vrijeme u Sloveniji, dok je u Zagrebu čitav dan padala kiša, odmah mi je podignulo raspoloženje. Baš je bilo u skladu sa stihovima jedne pjesme: „Hajdemo u planine jer tamo nema zime.“

Staza je odmah na početku vodila uz potok Martuljek, čisti planinski potok. Osobno mi nema ničeg boljeg od šetnje kroz šumicu, uz neki potok ili rječicu. Jesenske boje drveća i staza na svakom kutu jednostavno su mamile da se škljocne koja fotka. Na svakom koraku trebalo je opreza, a na pojedinim dijelovima bilo je potrebno više opreza zbog skliskog terena. Naši vodiči uvijek su bili uz nas, pazili na našu sigurnost te nas upozoravali na svakom koraku. Prije uspona zastali smo nakratko na pauzu u brunarici „Pri Ingotu“. Vidikovci „Pri Ingotu“ su idilični tim više što je bilo oblačno vrijeme. Planina u pozadini kao da se igrala skrivača – čas je ima, čas je nema, sakrije se iza oblaka. Bilo je zanimljivo to promatrati.

Dolazak do samog gornjeg slapa bio je izazovan i dinamičan. Dio puta vodio je preko osiguranih dionica sa sajlama, a spuštanje i penjanje po njima, priznajem, nije nešto čemu se posebno veselim. Ovaj put uz pomoć dobrih rukavica, a i savjeta naših vodiča zadovoljavajuće se savladalo. Nakon uspješnog uspona, slijedilo je, rekli bi neki, spuštanje. Ali ne, prvo je stigla nagrada – dobra klopa. Naša okrepa bila je u već spomenutoj brunarici „Pri Ingotu“. Što god da smo jeli – neki mesno, neki vege – sve dobro paše kad si gladan i u dobrom društvu. Tijekom gableca mogla sam čuti priče i dogodovštine drugih članova društva – i da hoćeš ne možeš ostati ozbiljan. Na kraju rijetki su propustili priliku zasladiti se dobrom štrudlom. Pa je tako i meni štrudla od jabuka dobro pasala.

Ovaj izlet bio je spoj rekreacije, druženja i uživanja u prirodi. Vratila sam se kući ispunjena lijepim dojmovima i uz ponešto upaljenih mišića, ali i s osjećajem da sam barem na jedan dan pobjegla od svakodnevice.

Za kraj, hvala Lei i svim pomoćnim vodičima koji su tijekom cijelog izleta bili uz nas i brinuli o našoj sigurnosti. Pozdrav svim izletnicima koji su zajedno svladali sve uspone i sigurno stigli do cilja.

Do nekog drugog izleta,

Nena V.