Osvrt na četvrti izlet OPŠ 18G HPD Runolist

Risnjak  19. 04. 2026.  

Tog jutra kapci su mi bili naročito teški, a krevet osobito mekan. U polusnu sam se gegala kroz sobe kako bih dovršila spremanje za polazak. Pola toga sam zaboravila, uključujući i volju za planinarenjem.

Autobus nas je ostavio negdje i ja sam čangrizavo oblačila gojzerice pitajući se što mi ovo treba. Uvijek sam htjela posjetiti Nacionalni park Risnjak, ali sada kad sam bila u podnožju, pitala sam se moram li ja to stvarno?

No krajičkom oka uočila sam da staza izgleda zanimljivo. Zatim sam vidjela neki lijepi cvijet. Snijeg u travnju djelovao mi je nestvarno, a korijenje drveća magično. Polako sam počela primjećivati koliko je šuma predivna i da je vrh na koji se trebamo uspeti veličanstven. Zrak je svojom svježinom rastjerivao oblake u mislima i ubrzo se nisam ni sjećala da sam u početku htjela biti negdje drugdje.

Ni posljednji uspon nije me odvratio od cilja, iako mi je od pogleda sa strmih stijena srce htjelo iskočiti. Borba protiv straha isplatila se koju minutu poslije, kad su s najviše točke Risnjaka moje oči uhvatile kilometrima udaljeno more i planine koje su se gužvale između. Vrijedio je tim više što sam ga mogla podijeliti s prijateljima i suborcima iz planinarske škole, koji su me opskrbili podbadanjima, kolačima i fotografijama iz loših kutova.

Po povratku su mi čak i dozvolili da vodim grupu, što sam oduvijek pomalo htjela. Greška. Potvrđena mi je činjenica da u poziciji moći naginjem k tiraniji. Teret odgovornosti ubrzo sam vratila vodičima kojima se ovime zahvaljujem na trudu, predivnom izletu i toleranciji moje sporosti u pisanju ovog osvrta.

Vedro!

Dora R.