Osvrt na izlet

Vukovar – Kukuruzni put  22. i 23. 11. 2025.

VUKOVAR – KUKURUZNI PUT

Snijeg je već padao kad smo krenuli iz Zagreba. Svi smo se nadali da nas neće pratiti do kraja dana. U busu je bila ona ugodna, tiha zimska atmosfera, ljudi malo pospani, malo uzbuđeni. Branitelji iz HVIDRA Sesvete ’91 davali su cijelom putu neki poseban mir. S njima se odmah osjeti da si u društvu ljudi koji su prošli puno više nego što bi itko poželio.

Put je tekao lagano. Stali smo na kavu, više iz navike nego iz potrebe, i nastavili prema Vinkovcima. A tamo nas je dočekala toplina kakvu može dati samo slavonski domaćin. U Domu hrvatskih branitelja mirisao je grah, čvarci, domaća hrana… kao da su jedva čekali da nas nahrane i podignu nam energiju. U hodnicima su vitrine s ratnim predmetima, fotografijama, kartama i osobnim stvarima. Posebno su istaknuta imena i slike poginulih redarstvenika, što cijelom prostoru daje tihu, ali jaku emociju.

U crkvi sv. Euzebija i Poliona misa je imala posebnu težinu. Znaš da je taj toranj nekad gorio kao baklja i pokazivao put ljudima koji su bježali od opasnosti. Teško je ostati ravnodušan na takvu simboliku. Čim je misa završila, stalo je i snijeg i kiša, kao da nam je netko poželio sretan nastavak puta.

Iz Vinkovaca smo krenuli prema prvoj postaji, Ceriću. Već na ulazu u mjesto stoji crvena kuća, položaj koji su u ratu držali HOS-ovci. Devet ih je tamo poginulo. Stajati ispred tog mjesta tjera te da malo dublje udahneš.

Sljedeći je bio Nuštar, mjesto koje je preživjelo strašne borbe, ali i danas stoji ponosno. Tijekom rata neprijatelj je uspio doći skoro do centra sela, ali su zaustavljeni kod crkve Duha Svetoga. U protuudar su tad ušla dva hrvatska tenka i do kraja dana neprijatelj je izbačen iz sela. Nakon toga, nisu se više uspjeli vratiti, iako su pokušavali. U Nuštru smo se prvi put ozbiljno ugrijali, čajevi, kava, malo odmora i red ispred WC-a koji kao da nikad nema kraja. Ljudi su se smijali, žalili, dovikivali jedni drugima… baš ona slatka muka zajedništva koja put čini posebnim.

Marinci su bili tiši. Tamo smo slušali Đuru Kovačevića, sudionika bitke za Bogdanovce i jednog od rijetkih koji su preživjeli proboj do Nuštra. Kad slušaš čovjeka koji je sve to vidio i preživio, shvatiš da više samo ne hodaš, nego svjedočiš. I korak ti postane tiši, sporiji, s više poštovanja.

U Bogdanovcima, opet topli napici i opet umor na sve strane. Neki sjede, neki spavaju naslonjeni na zid, neki samo gledaju u prazno. I naravno, kad pitaš kada krećemo, odgovor je uvijek isti: “Kad krenemo.” A onda odjednom “Krećemo za deset minuta!”

Zadnja etapa nije baš “finiš”, nego pregovaranje s vlastitim umorom. Zbog snijega i blata nismo išli pravim kukuruznim putom nego cestom. Hodali smo pokraj grobnica, mjestima gdje se jednostavno stane i utihne.

Ulazak u Vukovar djelovao je kao da nam se cijeli dan skupio u jedan trenutak. Kod Bijelog križa kratka pauza, zatim jutarnja misa u crkvi sv. Filipa i Jakova. Neki su odmah pobjegli na kavu i grijanje, opravdano. Posjet Vodotornju uvijek stisne grlo, ali Ovčara… Ovčara je nešto sasvim drugo. Zapaliti svijeću na mjestu gdje su pronađeni Josip Batarelo, Zorislav Gašpar i Jean-Michael Nicolier, to ne primiš kao običnu informaciju. To samo nosiš u sebi.

Masovna grobnica je bila posljednja postaja. Ona te u isto vrijeme isprazni, ali i napuni nekom tihom snagom.

A onda povratak. Par minuta razgovora u busu, i cijeli bus utone u san. Onaj tihi, duboki, zasluženi san. Još jedna kratka pauza, i oko 17 sati Zagreb nas je dočekao kao da nismo ni odlazili. A zapravo smo prošli kroz priču koju će svatko od nas nositi još dugo.

Fani Š.