Osvrt na deseti izlet OPŠ 17G HPD Runolist

Papuk  22. -23. 11. 2025.  

Polazak u rane jutarnje sate u subotu više i nije tako strašan kao prvi put. Najavljen je neki snijeg, ali osim nekoliko pahulja u zraku teško da će biti relevantno. Barem sam tako nekako razmišljao to jutro, a kako li sam tek bio u krivu.

Atmosfera u busu je dobra, što nije čudo s obzirom na to da je bus pun školaraca iza kojih je ispit, a još nemaju diplomu. Ruksaci i torbe nekako čudno zveckaju i zvocaju kad se guraju u autobus, napokon su gore-tex i vibram malo izbalansirani staklom i limenkama.

Snijeg pada sve jače, tko zna, možda će ga biti dovoljno i za nekog manjeg snjegovića. Nakon nekoliko sati puta, vaservaga od vode između dva busna stakla sugerira početak uspona. Nekoliko kilometara prije planinarskog doma osjetimo da bus staje i da pogonski kotači vrte u prazno na snijegu.

Tad je počela stihija s lancima. Nekolicina školaraca predvođena vodičem Tonijem nakon više od sat vremena pokušavanja dolazi do zaključka da lanci ne pašu na gume i da je jedini način učvrstiti ih konopom. Srećom, planinarskih zamki ne nedostaje. Nekoliko dvostrukih snježnih protukliznih lančanih čvorova i šanse za izvlačenje su bile prilično visoke, no ipak, bus ne ide naprijed. U međuvremenu, kroz snijeg je doklizala i jedna policijska ophodnja, no pogurali smo ih prema sigurnosti (uz povjerenje).

Dok je ova veličanstvena manjina mozgala oko lanaca, dio nas ostalih bili smo tamo u savjetodavnoj funkciji. Ima jedna talijanska riječ, „umarelli,“ koja označava muškarce koji u slobodno vrijeme promatraju građevinske radove, obično s rukama prekriženim iza leđa, povremeno dobacujući savjete radnicima. Što bi oni bez nas.

Prisjetili smo se Vlaka u snijegu Mate Lovraka i kroz šale oko avanture iskopavanja autobusa počelo se nazirati da će ime naše generacije biti vezano upravo za ovaj izlet.

Dnevno svjetlo polako prolazi i ne želimo da nas mrak ulovi u busu nasred sniježe ceste prema domu. Pada odluka da prebacimo sve stvari koje nam trebaju za ovaj i idući dan planinarenja u ruksake i krenemo dalje pješice.

Poprilično natovareni krenuli smo polako kroz snježnu mećavu. Do ovoga trenutka ništa nije išlo po planu, a opet atmosfera je bila kao da smo došli upravo zbog te šetnje po snijegu i mećavi.

Kad smo stigli u planinarski dom Jankovac i smjestili se u sobama, krenuli smo u šetnju po perivoju oko doma, nakon čega je uslijedilo grudanje, izrada snjegovića i divljanje po snijegu. Prizor Jankovca pod debelim snježnim pokrivačem doista je prekrasan. U kratkim periodima kad okolicom nije odzvanjala cika, pjesma i smijeh, dok sam ležao u snijegu našopan i izgrudan (baš vam hvala dečki), mogao sam čuti tišinu kakvu sam rijetko gdje doživio. U gradovima nema zime pisao je Dobriša Cesarić, ona je ostala na silnoj ravni gdje je svečan muk, napokon mi je jasno da je o Papuku pisao.

Nakon dobre večere, dok se oprema sušila uz kaljevu peć, odradili smo svečanost dodjele diploma. Moja najdraža diploma u životu.

Kroz sva ona predavanja o kretanju u planinama i boravku u planinama i svega ostalog u planinama, stalno su nas učili da nema lošeg vremena, samo loše opreme. Ali za razliku od planina, izgleda da kod boravka na tulumima treba vrijediti izreka „nema lošeg zvučnika, samo loše ekipe“, a ekipa nikako nije bila loša.

S obzirom na to da nam je naš dežurni fotograf Pero zaspao nakon večere, foto-dokaza o ostatku večeri je malo. Da Pero ne bi bio isključen iz ovog dijela osvrta, a ipak smo se nazvali Zadrugari, sažeti ću ostatak večeri u par inkluzivnih stihova.

Pero je usnio pjesan

I neki ples je snio

Iako tog nije svjestan

Tamo s nama je bio.

Tihu glazbu i bučan ples

Štos, vic, šalu i smijeh

Pero, iako ti je stres

pelin ne ide u mijeh.

Dole smo ostavili svijet

Svi mi, pomalo ludi

Runolist nije samo cvijet

Runolist su i ljudi.

Jutro je svanulo nekoliko dana prerano.

Nakon doručka krenuli smo planinariti prema autobusu i kraju ove avanture. Naučio sam novu riječ, jer su vodiči rekli da snijeg treba „prtiti.“ Nisam nikad hodao kroz duboki snijeg i moram priznati da je prilično iscrpljujuće. Dok sam zabavljao svoj mozak deklinirajući imenice iz novog glagola koji sam naučio (uz rečenicu: „izgleda da je ovom snijegu potrebno p.“) dočekali smo i sunce koje je sve te snijegom prekrivene prizore učinilo još ljepšima.

Kad sam krenuo pisati ovaj osvrt pogledao sam još jednom raspis da se podsjetim inicijalnog plana. Gotovo ništa od planiranog nismo obišli, a opet, izlet je za mene bio savršen. Mislim da je bio taman ono što nam je trebalo kao grupi da osmislimo ime i da nas poveže. Od kolega iz razreda prema 17G zajednici.

Ova škola je bila jedna prekrasna avantura i jako sam sretan što sam imao tako strpljive vodiče i prije svega otvorene i dobronamjerne zadrugare oko sebe. Iskreno se veselim budućim izletima i druženjima.

Vedro!

Marko M