Osvrt na deveti izlet OPŠ 17G HPD Runolist

Medvednica – ispit 8. 11. 2025.  

Kucnuo je i taj čas – ispit XVII. generacije Opće planinarske škole. Sreća da je naš Ante obavio berbu maslina vikend ranije pa je na ovaj važan dan s nama omogućujući nam vrhunsko zagrijavanje ispred osnovne škole u Gračanima. Nešto kao Jane Fonda meets Karate kida. S nama je prvi put i predsjednik društva, uvaženi gospodin Zoran Filipović.

Dijelimo se u 4 grupe i dobivamo karte sa zadacima. Računamo odredišne točke i po grupama trebamo voditi ostatak grupe po etapama do cilja. U grupi sam jedan. Dinu žrtvujemo kao glavnog vodiča i u toj ulozi se odlično snalazi. Pero paparazzi je metla, a ja sam kao malo ispred i u nekoliko navrata odlučno izgovaram: „Kamen! Drvo! Grana!“. Skoro pa sam nezamjenjiva u svojoj grupi. Naš zadatak nekako najduže traje. Konačno na nekoj točki (ne pitajte kojoj) predajemo štafetu u obliku žutih motorola. Jedna briga manje. Sad samo paničarenje zbog ispita kojem se potpuno prepuštam. Inače predsjednik nam je pun priča, te Tigrovo oko te Šumarov grob ali mislim se u sebi „Iznad Tešnja zora sviće, pusti priče predsjedniče!“ dok ne prođe ispit.

Poslije ručka u Puntijarki slijedi ispit. Na pismenom dijelu malo smo blijedi i znoje nam se dlanovi. Na ispitu iz znanja čvorova moj mozak me potpuno napušta, dok se moja bolja polovica razmeće sa šesticama i osmicama. Sreća da je pored mene gromobran i tajnik društva, Goran Žorić, koji odašilje pozitivnu smirujuću vibru. I još orijentacija! Uspijevamo i to i ispit je gotov. Sad se može popiti i pivo.

Obzirom na mrak i sklizak teren, pada odluka da se vraćamo autobusom. I počinju pripreme i priče o Papuku, našem zadnjem školskom izletu. Svi smo pomalo sjetni i emotivni.

Dok se treskamo u busu u glavi mi odzvanja Zoranova rečenica s prvog predavanja: „Svatko ima svoju priču i svoj razlog zašto se odlučio upisati u planinarsku školu.“ Za mene je ova škola je bila rođendanski poklon i iskreno ne mogu se sjetiti kad me zadnji put nešto toliko oduševilo. Nakon nekoliko kriza kad sam vikala na muža da normalni muževi kupuju ženama cvijeće i da ću ja njemu kupiti kolonoskopiju za rođendan zaljubljujem se u planinarenje još više.

Rekla bih da je u planinarskoj školi kao u maternici: toplo je (već nakon prvih 5 minuta hodanja), sigurno (vodiči su bez iznimke nevjerojatni, pažljivi, brižni, 5 koraka ispred svake situacije i jako odgovorni), rasteš i razvijaš se u svom tempu (najsporiji diktira tempo grupe). I ono najdragocjenije, u život ti uđu neki novi zanimljivi i dragi ljudi. Neki su jako visoki, neki ne vole štapove, neki peku kolače, neki ti daju euro sitnog za wc na pumpi…nastavi niz…

Iako se bliži kraj školice, tek smo na početku. I dok uživam u svom obveznom ritualu poslije svakog izleta (noge u lavoru s toplom kupkom i magnezij kloridom) razmišljam gdje prvo otići poslije Papuka. Možda Paklenica koju smo nažalost preskočili…

Tina D