Osvrt na izlet

Prenj – zimski uvjeti (Bijele Vode i 2000-njaci) u vremenu od 13.- 15.3.2026.

Prenj – Zelena glava

Kao nagradu za prvi izlet s ovim društvom dobila sam zadatak napisati izvještaj. Shvatit ću to kao “dobro si se uklopila”, umjesto kao kaznu za rookije. 😀 No dobro, ne žalim se, iza sebe imamo tri predivna dana i zadovoljstvo mi je to opisati iz svog kuta.

Uz početne zavrzlame, promjene u zadnji čas i spriječenost glavnog vodiča da ide s nama, ipak smo se uspjeli posložiti i oformiti hrabru ekipu. U petak ujutro 9 ljudi, nekoliko tona opreme i još malo više optimizma krenulo je iz Zagreba prema našem krajnjem odredištu, Rujištu.

Prva ozbiljnija stanica bio je Mostar. Naravno, radi ručka. Iako je bio odličan, sultanske plate pokazale su se ipak malo potkapacitirane za naše planinarske apetite. No šetnja polupraznim Mostarom, okupanim suncem, potpuno je nadoknadila taj mali kalorijski deficit.

Na odredište smo stigli prema planu, prepakirali se i krenuli prema našem prenoćištu, domu Adnan Krilić u Bijelim vodama. Uz pratnju (pre)teških ruksaka u kojima je bila hrana i voda za 3 dana te cjelokupna oprema, plus nekoliko stvari koje su očito bile tu “da se nađu”, do doma smo stigli čak i nešto prije očekivanog vremena.

Dočekao nas je ljubazni domaćin Sead, kao i nekoliko srpskih kolega visokogoraca. Nakon večere iz ruksaka i rasprave o sutrašnjem usponu dočekali smo i naše lokalne vodiče, kolege iz PD Prenj.

Plan je bio krenuti dovoljno rano kako bi nas do samog vrha Zelene glave poslužio dobar snijeg. I tako smo ustali u 3:00 h… Nakon brzinskog doručka, uz pratnju čeonih lampi, krenuli smo prema našem odredištu.

Uz početno lutanje i skupljanje dodatne visinske razlike (što se inače elegantno zove „traženje puta“), iz drugog pokušaja pronašli smo pravi smjer. Jutro je bilo predivno, vedro, zvijezde su nas pratile, a mi smo uživali u svakom koraku. U daljini su se nazirali Otiš i Zelena glava, poput dva kamena diva kojima smo krenuli u posjet.

Snijeg je bio odličan, tvrd i stabilan, pa smo se u derezama bez ikakvih problema kretali tim divnim prostranstvima. Kako smo se približavali vrhu, domaćini su nam objasnili da put do njega ipak nije tako očit kako se čini iz daljine. Na primjer, meni je pogled na sedlo između Otiša i Zelene glave davao ideju da bi bilo sasvim logično popeti se direktno gore pa obići oba vrha. No radi vremena i organizacije ispalo je da ćemo ovaj put osvojiti samo Zelenu glavu, budući da zimski uspon na Otiš kreće s posve druge strane planine.

Zlatno pravilo planina opet se pokazalo točnim, ako nešto izgleda blizu, nije, a ako izgleda jako blizu, tek smo počeli.

Kad smo stigli u samo podnožje vrha, krenuo je ozbiljniji uspon uz pomoć cepina. Snijeg je bio taman kakav treba biti, dovoljno tvrd da drži, a dovoljno mekan da prima stopinku. Bez veće muke napravili smo stazu i svi sretno stigli na vrh. Pogledi putem bili su spektakularni. Često sam čula da Prenj nazivaju hercegovačkom Himalajom, a sad mi je potpuno jasno i zašto.

Nakon kratkog zadržavanja i obaveznog fotkanja na vrhu (jer bez fotke kao da se nismo ni popeli), krenuli smo natrag. Vodiči su odlučili da prvi dio terena absajlamo. Iako je to bila odlična prilika za ponoviti tehniku, napredovali smo prilično sporo. Sidrišta smo radili uz pomoć cepina i klinova te dodatnog osiguranja u formi ljudi, sasvim solidan funkcionalno-planinarski inženjering. 🙂

Zadnji dio ipak smo odlučili otpenjavati. U tom trenutku bilo mi je malo žao što nisam imala dva cepina jer bi išlo brže i elegantnije, ali i ovo je bila dobra prilika za vježbu.

Iako smo očekivali mekši snijeg i više propadanja u povratku, uvjeti su bili sasvim pristojni. No neki od nas odlučili su isprobati kretanje u krpljama pa je bilo i skijanja i padanja i dodatne doze smijeha.

Nakon 10 h avanture vratili smo se u dom. Čestitali smo jedni drugima na uspješnom usponu, a naš domaćin pripremio nam je izvrstan grah. I ne, ovdje se ne radi samo o tome da smo bili gladni, Sejo je stvarno izvrstan kuhar i domaćin i definitivno zaslužuje javnu pohvalu.

Ostatak večeri prošao je u ugodnom druženju, a budući da smo bili poprilično umorni, na počinak smo krenuli prilično rano.

Sutradan nas je čekao povratak do kombija i vožnja prema Zagrebu. Putem, naravno, nismo propustili stati na tradicionalne pite, koje smo doduše pronašli tek iz trećeg pokušaja, ali to je zapravo dio svake dobre planinarske avanture.

Hvala našim vodičima Vedranu, Živku i Toniju na brizi, trudu i strpljenju. A hvala i odličnoj ekipi koja je ovaj vikend učinila baš onakvim kakav treba biti: avanturistički, pozitivan i pun dobrih priča za prepričavanje.

Do iduće prilike. 🙂

Antonia Z.