Osvrt na izlet

Staza degenije  24.05.2026.

Vrlo, vrlo rano nedjeljno jutro. Dugo nisam planinarila s Runolistom, idem na meni nepoznatu stazu i znam da je Mara odličan vodič. Sve dileme nestaju i veselim se! Grupa je manja nego sam očekivala, iznenađuje me i vodički postav u kojem su četiri žene i jedan muškarac. Pokazalo se tijekom dana – dobitna kombinacija!

Put nas je, preko kave na stajalištu Dobra i serpentina, doveo do Senja. Još tridesetak kilometara prema Novom Vinodolskom i eto nas na početnoj točki staze- mjestu Sibinj Krmpotski. Uspon smo započeli nakon 9 sati, sunce je već dobro grijalo. Staza je kružna, uskoro ulazi u šumarke i uspon je lagan, bez obzira na raznolikost grupe po planinarskom iskustvu, kondiciji i dobi. Svemu tome naši se vodiči prilagođavaju, podsjećaju da moramo piti vode, motiviraju one kojima je teže, održavaju dobru atmosferu. Povremeno čujemo lavež pasa negdje s visina prema kojima se penjemo.

Pored staze gusti buseni predivne mirisne ljubičaste kadulje, divno je! I tako sve prema grebenu i napuštenom selu Sušanj. Selo jest napušteno i kuće je preuzela priroda, ali svako malo pokraj nas projure motocikli i auti. Kuda i kamo, ako je sve napušteno? Nakon odmora krećemo dalje, još malo i evo nas po hrptu i onda na južnoj strani grebena. Okoliš se mijenja, ovdje je stijena šibana burom s vrlo malo niskog raslinja. Odavde se u šumi vide obnovljene kuće nekog zaselka i sad je jasnije od kud vozila, pa još sve inozemnih registracija.

Nakon kadulje, timijana i nekog nepoznatog, ali ne manje lijepog cvijeća, eto napokon i degenije. Skromni sitni cvjetići nisko priljubljeni u otvore na stijenama. Strogo zaštićena endemska vrsta, simbol Velebita i Hrvatske koju je, kaže dobro pripremljena vodička Mara, uočio i prvi opisao, ne naš čovjek, nego Mađar Arpad Degen. Možda i zato što imamo toliko prekrasnog samoniklog bilja i cvijeća da ova skromna biljčica nije uočena kao nešto posebno u svoj toj raskoši naših livada i planina.

Nakon degenije, pogled sve više privlači more i naši prekrasni otoci. Kao na dlanu vidimo Kvarnerski zaljev, otoke Grgur, Goli otok i Krk. Na žalost, ne zadugo, jer spust zahtijeva oprez pa moramo gledati kud gazimo. Stijene su oštre, među njima nešto sipara, sunce nemilosrdno tuče u lice. Povremeno je staza uska, vidimo i poskoka „kapitalca“. Nije neočekivano – mi smo uljezi u njihovu staništu, ali nije baš ni prizor za uživanje! U nekom trenutku, vodiči zaustavljaju grupu, nekome se odvojio đon gojzerice.

Glavna vodička kaže – društvo za reanimaciju odradilo je dobar posao i gojzerica je spašena za silazak! I taman kad se u grupi pomalo osjeća zasićenje vrućinom i spustom – vidimo magistralu i auto kamp Kozica, koji je naša finalna točka. Spustili smo se petnaestak minuta nakon 15 sati. Dio grupe ostaje osvježiti se u restoranu, drugi dio osvježenje traži u moru.

Predivan osjećaj savladane staze i morskog osvježenja. Za mene savršena kombinacija i savršen dan! Hvala vodičima i ekipi na trudu i dobrom raspoloženju, do neke nove prilike.

Zlatka K. M.