Osvrt na izlet

Bijele i Samarske stijene (Vihoraški put)  24.5.2026.

Ljubav prema planinama i stijenama (i malo kofeina) napravili su da se ranom zorom hrabro uputimo na našu Vihorašku avanturu. Očekivali smo da neće biti lagano, ali nismo znali što zapravo očekivati. Unatoč svemu, kako to obično i biva s našim planinarskim izletima, prevladalo je uzbuđenje i pozitiva pa smo tako puni entuzijazma zakoračili u ovu priču. Kad smo stigli na polaznu točku, kao mali mravi brzo i spretno pokupili smo sve što nam treba iz kombija, zavezali gojze i put pod noge. Čovjek svašta pomisli dok se priprema za ovakav izlet, pročita poneki osvrt od prijašnjih junaka koji su prošli istu rutu, poželi da ga ipak nije pročitao 😀

Ispočetka lagano kroz šumski krajolik, koji je postepeno kako smo sve dalje koračali, dao nazirati zbog čega smo zapravo došli. Kamene skulpture polako su počele izranjati i ukrašavati šumski pejzaž, teren još uvijek relativno lagan, koji nam je dopuštao da nam pogled povremeno odluta okolo i upija sve te ljepote. Vrlo brzo je sve počelo ličiti kao na neke prizore iz avanturističkog filma. Stijene su prevladale i polako smo ostavili iza nas pitome šumske puteljke.

Ne znam „navikne“ li se čovjek s vremenom na sve te krške ljepote i stijene nakon što ih puno puta doživi, pa mu ta ljepota ne oduzme svaki put iznova dah, ali iz moje perspektive koja to sve vidi zaljubljenim očima koje tek kreću otkrivati i upoznavati ove ljepote, meni su bile čudesne. Ljubav na prvi pogled, koja se dogodila još u Paklenici, kada smo bili školarci i prvi puta ikad imali priliku penjati, i koja se ureže negdje duboko ispod kože, kao neki osjećaj doma i pripadanja, i čiste sreće (ali i poniznosti) zbog samog bivanja u tako nečemu moćnom, većem od nas. Velika je privilegija imati na dohvat ruke strogi prirodni rezervat koji nam dopušta da budemo gosti u toj divljini, vlastitim očima umjesto kroz fotoobjektiv upisat uspomene i golim rukama stvarat ravnotežu i hvatat put za prolaz kroz to čudo prirode. Svaki pokušaj prijenosa dojmova riječima ili slikom može biti u najboljem slučaju samo bljedunjava vizija svega što smo tamo vidjeli.

Bez umanjivanja sve te neupitne ljepote, pošteno bi bilo reći i da sva ta bajka ne dolazi samo poklonjena ko’ na dlanu. Trebalo se i dobro pomučiti da bi sigurno i sretno prošli sav taj put. Staza je od nas tražila koncentraciju i fokus, brzo promišljanje i snalažljivost, dobru koordinaciju tijela i još bolju kondiciju. Za savladavanje nekih dionica trebale su nam i noge i ruke i sajle (i poneka riječ ohrabrenja i motivacijski poguranac kada nismo bili sigurni kako naprijed).

Ubrzo je postalo još zanimljivije – kad su se pred nama u stijenama pojavile ljestve. Bilo je malo kasno za promišljanje ima li tko strah od visine, pa smo svi hrabro i junački prionuli zadatku i popeli se, osjećajući se u najmanju ruku kao da smo savladali neki 3tisućnjak! Nema veze, mali koracima naprijed, slavili smo svaki uspjeh na stazi i pozitivna atmosfera nam je bila vjetar u leđa.

Taman dok smo to savladali, evo nam novog uspona, dobro hajde tu je i neka sajla, ali šta ima veze, neće nas to obeshrabrit što odozdola izgleda toliko strmo, penjemo se ko’ mravi u koloni, polako ali sigurno. Pazimo i na sebe i jedni na druge, pomažemo si međusobno, savjetima, iskustvom, ohrabrujemo kad zapne, čekamo strpljivo i dajemo svakome vremena da svojim tempom savlada prepreke. Naravno, lijepo je ispenjat nešto što nam se na prvu činilo teško, imat taj osjećaj uspjeha i male osobne pobjede sam sa sobom, ali još je ljepše imati taj osjećaj sigurnosti i pripadnosti ekipi koja diše u istom planinarskom duhu, osjećaj zajedničke pobjede kad svladamo neki za nas osobno teži dio puta. Svi smo se uspješno popeli i na tren zaboravili sve ostalo kad smo vidjeli pogled s vrha Bijelih stijena…eto nas, male šarene točkice u tom sivom divljem prostranstvu isklesanih stijena.

Nastavljamo dalje, spuštamo se prema Hirtzovom planinarskom skloništu koje nam je sljedeće odredište. Tamo imamo predah i okrijepu, jer treba će nam još dosta snage za nastavak avanture.

Nismo još sigurni (ili svjesni) da smo umorni, adrenalin nas drži i ništa nam nije teško.

Nastavljamo dalje prema Samarskim stijenama, a čeka nas i Ratkovo sklonište! Priroda nas i dalje oduševljava, ali sada je sva naša pozornost usmjerena na siguran korak i kretanje s kamena na kamen pa samo povremeno upijamo svijet oko nas.

Ulazimo u uski prolaz između stijena, gdje pronalazimo još ostatke snijega na tlu koji je u usijeku ostao skriven od sunca pa se ni krajem svibnja još nije otopio. Naš entuzijazam oko pojave snijega brzo je zamijenio fokus na uspon ispred nas, strmo gore, ruke-noge, poneka psovka kad bi slučajno spustili pogled dolje i postali svjesni gdje smo to, ali nije bilo mjesta strahu – on nas ne bi odveo nikamo dalje, opcija je bila samo hrabro naprijed i pomicanje vlastitih granica. Finalno provlačenje kroz završni usjek u stijeni (za koji na prvu djeluje da je prolaz toliko uzak da nećemo stat s ruksakom), ali provučemo se nekako i ponosno izađemo kod oznake koja kaže „teži smjer“. Možemo više nego što mislimo da možemo, ponosni sami na sebe.

Napokon stižemo i do Ratkova skloništa na Samarskim stijenama, male drvene brvnare koja bi po svom izgledu već moglo spadati u neke mitske tvorevine. Sklonište je skriveno u stijeni, stopljeno s krajolikom bez da mu remeti žilu kucavicu, kao da je izraslo tamo zajedno sa stijenama. Divan primjer sklada ljudske ruke i prirode, koji koegzistiraju zajedno svaki u svojoj autentičnosti.

Kuda ćemo dalje? Noge umorne, traže povratak doma, ali toliko je još ljepote oko nas da nismo još

spremni pozdravit se, bar ne još. Izvlačimo zadnje rezerve energije i odlazimo prema vrhu Samarskih stijena te se zatim spuštamo prema našoj početnoj točki i zasluženom predahu (i finoj domaćoj hrani koja nas čeka na kraju odredišta!).

Čudno je kako priroda može napraviti da se osjećamo tako sićušno malima u tom prelijepom prostranstvu, a istovremeno tako velikima iznutra! Rastemo ovdje sa svakim korakom. Pomislite kako je za ovakve izlete presudna kondicija (i jest, svakako) i jake noge, ali tek na kraju shvatimo koliko je presudna i jaka glava. Kada su noge već umorne, a staza još traje, lako je izgubit koncentraciju i motivaciju, ostat smiren i sam sa sobom izbalansirat nervozu, zamor, tempo…potroše se ne samo noge nego i strpljenje, snaga, gojze nažuljaju, tijelo se iscrpi…a izlet još traje. Tad nas nosi ta „kondicija u glavi“ i jednako je važna kao i ona u nogama.

Bijele i Samarske stijene ostavile su na svakoga od nas snažan dojam (i isto tako snažnu upalu mišića kasnije), naučile nas poneku važnu lekciju o planinama, snazi, samima sebi i pomakle granice kojima se nadamo čim prije vratiti i nastaviti pomicati.

Srđana