Osvrt na osmi izlet OPŠ 18G HPD Runolist

Ispit – Medvednica 23.  5. 2026.  

Nakon sedam izleta i četrdesetak predavanja — spremni smo. Danas je dan ispita!

Buđenje je opet u zoru, iako idemo samo na Medvednicu. Ovo buđenje nekako mi nije bilo toliko teško, bilo je posebno, gotovo sjetno jer sam znala da smo se približili kraju škole. Već smo prije ustanovili da se, kad se sa školom ide u planinu, kreće prije nego što se pijetao uopće sjeti kukuriknuti. Dobro, možda malo dramim jer sigurno nije svima toliko rano i inače u životu prakticiraju onu „tko rano rani, dvije sreće grabi“, ali ja kad rano ranim, cijeli dan i sutradan, budem umorna. Iako, začudo, čim uđem u šumu, umor odmah nestane.

Dolazim dvije minute prije polaska što je, što se mene tiče, na vrijeme. Očito me jedino stres koji imam kad kasnim drži budnom. Na dogovorenom mjestu u Šestinama vidim da su vodiči već napravili red. Podijelili su nas u nekoliko grupa s čudnim imenima, možda su pitali ChatGPT za prijedloge naziva.

Moja grupa zvala se Podivljale banane. Naš zadatak bio je izračunati azimute, pronaći planinarski put koji nas vodi do neke brane u šumi pa još malo dalje. Trebali smo glumiti vodiče, a ja sam bila glavni vodič, izabrana vjerojatno zbog karaktera narednika pa sam povela grupu u šumu.

Pravi vodiči su nam tijekom vođenja grupe školaraca zadavali dodatne izazove: skrivali su se, bili neposlušni i odbijali slijediti upute. Ali Dora metla ih je obuzdala. Nekako sam, uz pomoć kolege Karla, mog konsiljera koji za razliku od mene zna razlikovati desno i lijevo, uspjela pronaći zadanu točku te smo napokon predali vodičke voki-tokije drugoj grupi.

Tada je mogla započeti moja omiljena vrsta planinarenja — hodanje kao torba. Drugi brinu gdje i kako, a ja samo moram hodati, gledati šumu i brbljati. Meditacija!

Nakon što su i ostale grupe izračunale azimute i odvele nas na predviđena mjesta, stigli smo do Puntijarke, gdje smo ručali i čekali ispit. Ispit se sastojao od čvorova, orijentacije i pisanog dijela.

Dok smo nakon ručka ponavljali za ispit, najviše nas je brinulo kako se preziva Dragojla, za koju nam je rečeno da je izvela prvi penjački uspon u povijesti hrvatskog planinarstva te da tu informaciju moramo znati za ispit. Prijedlozi su bili razni: Jarević, Jaretić, Janević, Japetić… pa se nadam da sam ipak uspjela u ispitu napisati Jarnević.

Prvo smo trebali proći čvorove. Ja sam naivno mislila da će me ispitati jedan čvor i da sam nakon toga slobodna. Međutim, trebalo je pokazati svaki. Nema izvlačenja, nema “znam ja to otprilike”.

Pisani ispit je prošao uz još malo šala i pošalica vodiča koji su nam za početak podijelili lažni test sa suludim pitanjima. Svi smo gledali u čudu i pokušavali dokučiti odgovore na ključna planinarska pitanja: kojom se rukom treba držati za sajlu dok se penješ, koje boje treba biti uže i slične planinarske misterije.

Zaključak je bio jasan, vodičima se ne smije vjerovati baš ništa. Njima je, očito, najveća nagrada gledati nas kako se zbunjeno pogledavamo dok oni mirno glume ozbiljnost i pritom nas, naravno, muljaju.

Na kraju je došla orijentacija, koja je ispala najzabavniji dio ispita. Bili smo u parovima i trebali pronaći skrivene brojeve u šumi. Kolegi Juri i meni je to polazilo za rukom. Izgledali smo kao mali izviđači u potrazi za nečim jako važnim, a moglo nas se prepoznati po kričavo narančastim majicama koje se nisu mogle promašiti.

Neki ljudi koji su došli u vikend-šetnju Medvednicom začuđeno su nas promatrali. Jedna nas je žena upitala što to radimo. Kad smo joj objasnili da tražimo skrivene točke i da je u tijeku ispit OPŠ-a, rekla nam je da je i ona davno išla u školu. U njezinoj su ih generaciji poslali vlakom u Zagorje, iskrcali ih na nepoznatom terenu i rekli im da se moraju vratiti preko Medvednice u Zagreb.

Pomislila sam kako je to moralo biti ludo bez moderne tehnologije. Naše bi generacije, vrlo vjerojatno, u takvim uvjetima bile životno ugrožene.

Ispit je završio, nadamo se uspješno. Još čekamo dodjelu diploma, iako ja već svima govorim da sam diplomirala Opću planinarsku školu. Ljudi me gledaju u čudu: “Što si diplomirala? Planinarenje? Što si ti sad onda? Sad znaš hodati po planinama?” Mislim da su samo ljubomorni.

Sad kad smo na kraju puta školovanja, a nadam se ne i druženja i zajedničkog planinarenja, mogu reći da je ovo bilo divno iskustvo.

Upoznati nove ljude, različite, naizgled nespojive, a opet spojene istim ciljem, planinarenjem i stjecanjem novih vještina, zaista je posebno. Planine i putevi odjednom su mi se učinili manje stranima. Čak sam dobila i malo više vjere u sebe, da ipak ne moram uvijek biti samo torba na planinarenju. Korak mi je postao nekako sigurniji.

Naučila sam da se mogu snaći i na stazi i u grupi od tridesetak različitih ljudi, a to samopouzdanje koje dobiješ kad naučiš nešto novo stvarno je neprocjenjivo.

Ako ovo čita neki budući školarac ili netko tko se još nećka bi li krenuo u školu, samo hrabro. Izazovi se i pokušaj.

A mojim kolegama iz 18G želim vedro i nadam se da se vidimo u planinama!

Adrijana M.