Osvrt na izlet
LISAC, Lička Plješivica 23. svibnja 2026. (subota)
50 NIJANSI ZELENE
5,15 h zvoni alarm na mobu. Ne znam uopće gdje se nalazim, imam osjećaj da sam zaspala maloprije, subota, treba odspavati još. Pa tko normalan nakon napornog tjedna diže se u subotu još ranije nego inače?
Hm, nije teško dokučiti odgovor..:-)
Iako duša još spava, dižem se, spremam zadnje stvari u ruksak i pravac Velesajam. Vesela ekipa, bus, vodiči i gooooo…
Kad te vodičica Dantea pozdravi na samom ulasku u bus, ne krijući oduševljenje putem koji nas očekuje, teško je da nas ne ‘inficira’ tom zaraznom energijom. Ljudi, znate gdje idemo?? Lisac… Hm, sam naziv mi nameće ideju….starom liscu, koji čeka baš nas da nam ispriča priče svog života.
Naša ruta kreće iz Deringaja/Glogova gdje su žuta starinska kola pozicionirana kao početak staze.
U početku makadam i prekrasan vidik na ono što nas očekuje. Vrh Lisac u svim tonovima zelene, prostire se ispred nas.
Da, još malo i uronit ćemo u zelenu kupku, ćuteći tišinu prirode, uživajući u letu leptira i prekrasnom cvijeću, svemu onom što netaknuta priroda pruža….daleko od civilizacije (zapravo, dovoljno daleko).
Uskoro dolazimo do zaseoka Gornje Surle. Oko nas električni pastiri i psi koji slobodno šeću i čuvaju svoj teritorij. Hm, ne izgledaju baš oduševljeni našim dolaskom!!
Uvidjevši da smo u grupi i dobronamjerni, lagano prilaze i sprijateljuju se s nama. Uskoro dolazi jedna baka i još dva starija muškarca.
Nedostajao je samo još jedan, da bi to bilo kompletno stanovništvo tog zaseoka, na samo 13 km od Gračaca.
Duboko su mi se urezali, gdje žive, kako žive, je li to stvarno moguće u 21. stoljeću? Oko njih kuće, koje više nisu imale snagu odolijevati vremenu i surovosti kraja. Zapuštene, tužne, obrasle travom.
Kolike priče tek pričaju ti ostavljeni, zaboravljeni objekti.
Naravno, uvijek se u tako surovoj stvarnosti pojavi i tračak nade, izvor žive vode.
Nadopunjujemo svoje zalihe vodom, pozdravljamo domaćine (kojima smo pokušali spojiti solarni panel, jer je nešto ‘precvikalo’ dovod) i idemo dalje.
Lisac kao na dlanu, a zapravo još uvijek na pristojnoj udaljenosti.
Smiješi se i kao da doziva, tu sam, čekam vas.
I tako uzbrdo, pa malo nizbrdo i onda žešće uzbrdo. Tu smo. Stigli smo. Trenuci za fotkanje, ali i za punjenje memorije sjećanja. Sjedamo u zavjetrinu i radimo kraći odmor..
Kako nekome uopće objasniti da je hrana iz ruksaka najbolji ‘all-inclusive’ koji nam treba, koji nam je dovoljan.
Pogled na južni Velebit, Poštak, Dinaru bio je čudesan, očaravajući… Na tren se izgubiš u pogledu, mislima ili ničemu…jednostavno budeš…u sada..u trenutku..
No ubrzo glavna vodičica daje znak da je vrijeme za polazak. Hm da, sve što je lijepo kratko traje.
No nema veze, bit je u putovanju, a ne samo u cilju, tako da s guštom nastavljamo dalje.
Na Liscu je zapuhao vjetar, toliko jak da nas je u jednom trenu čak zanašao lijevo desno. Čisteći sve pred sobom i dajući nam priliku da još jednom udahnemo svjež, planinski zrak, duboko nam se urezujući u kosti i pamćenje.
Puhao je sve jače i jače, a mi smo bili sretni da smo brzinski odradili taj prvi spust i došli u mirnije predjele. Nevjerojatan je taj planinarski duh, toliko različitih ljudi na jednom mjestu, toliko životnih priča, a toliko osmijeha, podrške i zajedničkih pogleda u novi cilj, novi vrh, novo punjenje baterija.
Kava u Gračacu i Zagreb je već bio tu, a meni misli ostale još tamo. Kod njega, starog Lisca koji će i dalje stajati tamo, gordo odolijevajući vjetru i svim nedaćama, pričajući neke nove priče novim putnicima namjernicima….
Lisče, do neke nove prilike!
Vlasta H.K.
p.s. Iako ovo stavljam na kraj, uvijek, ali baš uvijek ide na početak, sredinu i kraj.
Hvala glavnoj vodičici Dantei, divnim pomoćnim vodičima, metli 1, metli 2. Kako je ta metla bitna u svakodnevnom životu, a koliko tek kad se odmaknemo dalje, dublje, više. Gdje ostajemo ono što jesmo i kakvi jesmo…tople ljudske duše!
