Osvrt na 9. izlet OPŠ 16G Hpd Runolist

Paklenica 24-25.5.2025.

Koliko god bili u žurbi nikako ne treba pisati na brzinu, odmah, danas. Svaki tekst treba vrijeme, svaka priča treba svoj trenutak, mora se pojaviti sama, polako izroniti na površinu i zasjati na suncu baš poput bisera. Nekad su za to potrebni dani, nekad i puno duže od toga. Kako ja nisam nikada pisao preko volje, tako je vama dragi moji 16 G-ovci sudbina namijenila čekati ovaj tekst značajno više od mjesec dana. Evo ga, stigao je, nov, friško natipkan, mirišljav, stoji pred vama i na obostrano zadovoljstvo čeka da bude pročitan. Moje je zadovoljstvo jer sam konačno ispunio obećano, a vaše jer konačno možete pročitati jedan pogled na naša druženja u 16 G školici i naš zadnji službeni izlet na Paklenicu. Uživajte u čitanju i očekujem komentare, kritike i sugestije u još aktivnim grupama. Ovaj osvrt je malo drugačiji od prethodnih, podijeljen je u nekoliko zasebnih tekstova, od kojih svaki na specifičan način opisuje kako sam ja doživio neki od događaja s izleta, cijelu školicu i sva naša druženja.

Kad se stvari poslože

Rijetko se dogodi da se stvari baš onako dobro poslože, da potpuno slučajno budu skladne i prirodne. Baš kao dobra planinarska fotografija gdje se u kadru stapa predivna pozadina planine s lijepo nasmiješenim licima dok u gornjem uglu, sasvim slučajno, hvatamo pticu koja potpuno neplanirano unosi dinamiku u kadar. Tako se, sasvim slučajno poklopilo da 24.5. imamo posljednji službeni izlet na Paklenicu, na dan mog rođendana. Nisam neki pretjerani fan proslava rođendana, ali ovakav rođendan na najdražoj mi planini s punim autobusom dragih ljudi s kojima sam dva mjeseca planinario, učio, pio i proklinjao dan poslije zbog glavobolje, sigurno ću dugo pamtiti. Rijetko se dogodi da se u planinarskoj školici nađe hrpa ovako različitih pojedinaca, da „kliknu“ i da se tako dobro slažu, toleriraju i druže, da tako skladno zajedno pjevaju pjesme čije tekstove uglavnom ne znaju i da imaju  usklađen ukus prema raznim vrstama alkohola. U početku sam mislio da je stvar u cugi, ali pokazalo se da su i bez cuge rezultati uglavnom isti. Eto, tako to izgleda kad se stvari same i bez napora dobro poslože.

Autobus

Planinarski autobusi nisu neka luksuzna klasa, ali kada bi mogli pričati puno bi oni raznih događaja s izleta mogli ispričati. Svakako je dobro da ne mogu pričati.

Uglavnom, u polasku je dinamika nešto sporija, lijeno se dremucka na sjedalima. Svatko još u polusnu uživa u brundanju motora i već prema vlastitim preferencijama oči drži sklopljenima ili lagano promatra cestu, koliko je to moguće zbog pozicije sjedala. Nakon prve kave negdje na odmorištu stvari se već zagrijavaju, kreću razgovori, prepričavanje prošlih izleta, planiranje budućih, kupnja, prodaja ili zamjena opreme, netko vadi i nudi kiflice, netko rakiju, netko samo pije i jede i ne nudi ništa. Netko ima neoženjenog rođaka ili rođakinju, a netko je baš skužio odličnu akciju na nekom web shopu. Ima i onih koji su slavili neki rođendan večer prije pa sad funkcioniraju na rezervi i nikako im ne odgovara miris rakije i kiflica. Ovisno o dužini puta, ovaj se proces može ponoviti u više ciklusa. Primijetili ste da je ovo generička priča i da uglavnom svi polasci na izlete izgledaju slično, to je istina. Kod povrataka su stvari dosta drugačije, zanimljivije, bučnije, intenzivnije i u svakom slučaju bolje. Naravno, to za povratak ne vrijedi ako izlet vodi Bara jer u tom slučaju na povratku su svi umorni i spavaju.

Uspon na Anića kuk

Nakon dolaska na parkiralište, oblačenja, pripreme i uvodnih riječi, krenuli smo prema Anića kuku. Naivno sam mislio (ili sam se bar nadao) da mogu pratiti tempo glavnog vodiča i prve skupine kondicijski dobro pripremljene ekipe. Na pola puta, nakon kaj sam si dva puta skoro ugazio jezik, odustao sam od te zablude. Do mjesta gdje smo ostavili velike ruksake i zamijenili ih malima došao sam s laganim zaostatkom i saznanjem da moram još puno kondicije uloviti kako bi mogao planinariti na ovakvoj razini koju Bara vodi. Uspon na sami kuk je bio zanimljiv i meni osobno nekako lakši nego ovaj prvi dio puta. Pogled na vrhu bio je veličanstven, a još veličanstvenija je bila činjenica da se cijela ekipa popela. Predivna je istina koju možeš saznati samo u ovakvim situacijama, koliko sam dobar, mogu li ja to? Najčešće je iznenađujuće da svatko može puno više nego što na prvu misli. Zato su ovakvi usponi predivni, govore istinu i nagrađuju fantastičnim osjećajem koji se sastoji od pogleda s vrha i činjenice da ja to ipak mogu. Silazak do doma je bio puno ugodniji uz pauzu i klopu u polušpilji. Generalno, ovaj dio izleta je bio baš zanimljiv, šteta samo kaj naš predsjednik nije bio s nama, on je produžio od parkinga do doma jer ima staru ozljedu koljena i uz druge objektivne okolnosti nisu bili uvjeti da s nama podjeli sudbinu ovog dijela izleta.

Večer u domu  

Pred domom nas je dočekala ljubazna i uvijek nasmijana gazdarica Irena. Sa širokim osmijehom i ljubaznim izrazima dobrodošlice svakome je isplela cvjetni vijenac i nudila nas napicima od planinskog bilja koje je sama spremila. Ako se pitate kakve je ovaj planinske biljke uživao da piše ovakve pizdarije, odgovor je vrlo jednostavan, ovo je moj osvrt i mogu pisat kaj želim. Dobro, kao mali sam jako mrzio priče o zlim vješticama pa od tada često znam uljepšavat neke ne baš lijepe situacije. Tko je Irenu upoznao ni pakao mu neće teško pasti. Uz potoke jeftinog piva i preukusnu večeru, podijelile su se diplome, priznanja, medalje, priznanice, pohvalnice i zahvalnice za poseban doprinos pa smo tako siti i zadovoljni rano otišli na počinak, ma nije bilo ni 22:00 sata. Naš je predsjednik bio jako zadovoljan što smo tako disciplinirani i pažljivi prema planinarskoj etici i kućnom redu.

Predsjednik umjesto predsjednika

Ujutro, nakon što nam je već spomenuta ljubazna gazdarica ljubazno poslužila kavu i odličan doručak (srećom Gastal uvijek nosim sa sobom), nastavili smo svoj put prema Manitoj peći. Lagana šetnjica prema izlazu pa do serpentinastog uspona desno. Naš je predsjednik opet izbjegao dijeliti našu sudbinu pa je uz glavni put ostao čuvati stvari kako bi otjerao zle velebitske bandite koji kradu planinarsku opremu. To je valjda neki uskočki ogranak koji se specijalizirao za planinarsku i alpinističku opremu nakon otvorenja nacionalnog parka. I tako smo mi krenuli uzbrdo, motivirani vidjeti špilju i potpomognuti sunčevim sjajem koje nas je cijelim putem požurivalo i tjeralo da ispitamo svoju procjenu koliko smo vode ponijeli. Baš smo lijepo razgledali špilju i fino uživali u ugodnoj temperaturi i prezentaciji odličnog špiljskog vodiča, malo odmorili i već se našli pred izlazom. Na izlasku nas je dočekao Predsjednik, ali ne onaj naš osobni, hrabri, jer on je na svetoj dužnosti obrane naše imovine na zidiću uz glavnu stazu, nego naš formalni, državni, pravi, koji se, gle slučajnosti, isto zove Zoran. To me priznajem malo zbunilo. Srećom, mi u 16G imamo i lijek za taj problem pa je naš Turki uzeo stvar u svoje ruke i osigurao nam fotkicu za uspomenu i dugo sjećanje (znam da će bit nekih koji znaju da je to ipak njihova zasluga, ali podsjećam da je  ovo moj osvrt pa mogu pisati kaj hoću). Ovaj predsjednik ima svoju ekipu koja mu čuva stvari pa predlažem da ubuduće i naš predsjednik nabavi osiguranje koje će čuvati stvari da on u miru može s nama dijeliti sudbinu. Pod dojmom neočekivanog susreta vratili smo se do puteljka sa stvarima koje su zahvaljujući našem predsjedniku – ne onom Zoranu, nego ovom Zoranu – sve bile na mjestu i spremne za preuzimanje. Sljedeća postaja ovog našeg izleta je bio podzemni grad gdje smo  jednako tako uživali u predivnim instalacijama i ugodnoj temperaturi.

Penjanje za kraj

Po izlasku iz podzemnog grada dočekali su nas postavljeni smjerovi, kacige, pojasevi, a glavni vodič i predsjednik (da ne bude zabune, ovaj predsjednik, a ne onaj predsjednik)  su nas opremljeni i puni optimizma pozvali da isprobamo i ovaj oblik samoubojstva. U ovoj školi najviše me je radovalo vidjeti ljude koji pomiču vlastite granice, a ovo je bio jedan veliki pomak, ogroman. Vidjeti ljude koji su na prvom izletu na Medvednicu hvatali dah i borili se za život, sada se drže za stijenu i opet se bore za život, ali ovog puta s osmijehom na licu jer su sigurno, duboko u sebi svjesni kako je njihov život u rukama je l’, predsjednika i glavnog vodiča Danijela, a oni znaju kaj rade. Naravno, šalim se, osmijeh je zato što sigurno nisu planirali ovako završiti ovu planinarsku školu, odraditi puno više nego su mislili da mogu i na kraju se još popeti na stijenu i ubiti i posljednje strahove koji su negdje još možda ostali duboko u srcima.

Povratak

Na povratku stali smo na večeri u Starigradu, još malo pričali, smijali se, neki su iskoristili priliku i malo se okupali (u moru, ne u restoranu). Nakon večere krenuli smo put Zagreba, autobusom kako smo i došli, a atmosfera u autobusu je bila obrnuta od one kad smo dolazili. Najprije glasna i žamorna, a kasnije mi se čini da sam malo zaćorio pa nema smisla da vam pišem o događajima koje nisam vidio.

I na kraju par mojih osobnih misli na početku ovih naših planinarskih druženja formalno započetih kroz OPŠ-16G.

Pismo umjesto osvrta

Osvrt sugerira da je to o čemu pišem završeno pa se sada, red je, osvrćemo i pišemo nešto kako bi tom događaju „zapalili svijeću“ i proglasili ga završenim. Ovo o čemu sada pišem ne spada u tu kategoriju, bar se nadam i želim da ne spada.

Odlučio sam napisati pismo jer pismo sugerira da će jednom na njega biti odgovoreno i da će biti spremljeno u neki kredenac naše memorije pa će ga se prisjetiti i pročitati ga na nekim godišnjicama i znamenitim događajima. Ovo pismo je upućeno svima vama, svima koji ostavljate rutinu i odlazite tamo gore, tamo gdje ljudi kao u izlogu izlažu duše jedni drugima. Gdje prihvaćamo svakoga i pomažemo onog tko je dovoljno odvažan da pođe s nama na put. Taj put mijenja  svakoga od nas, jer planina je ogledalo u kojem se reflektira naš odraz, odraz naših osjećaja i svega onoga što smo mi sami. Također, reflektira i odraz svih ljudi oko nas i samu planinu tako da je atmosfera trenutka u kojem se uspinjemo na planinu, naših razgovora i osjećaja kolaž u nama koji je drugačiji svakim usponom i silaskom. Planina nam, osim širine predivnih vidika s vrha i fantastičnih prizora iz podnožja, otvara i vrata pogleda duboko u sebe i pruža nam jedinstvenu priliku učiti i mijenjati se.

Završetak ove školice je, nadam se, samo početak vaših planinarskih putovanja u kojima će biti i još puno uspona i silazaka s planina. Nadam se da će svatko od vas nastaviti i zadržati stečeni životni stil koji je započeo ovim našim druženjima i pritom ne mislim na alkoholiziranje nego na planinarenje.

Hvala vam svima na  predivnim trenucima koje smo zajedno prošli i veselim se svim novim iskustvima koji su pred nama. Nemojte se obeshrabriti ako vam se obveze ispriječe druženjima i izletima. Sjetite se da je život kratak i sigurno ćete nakon nekoliko ignoriranja obveza tražiti drugi posao ili partnera te imati više vremena za planinarenje.

Hvala vam svima.

Ervin P.