Osvrtna izlet
VELEBITSKI ADVENT – BOJINAC i BADANJ12/14.12.2025.
Trag u beskraju – advent na Velebitu: Bojinac i Bojin kuk
Od guste magle, gradskih gužvi i prenapučenih adventskih kućica, potražili smo malo drugačiji adventski ugođaj, onako u planinarskom duhu, u planinama!
Za razliku od ranih jutarnjih buđenja na kakva smo do sada najčešće navikli na našim planinarskim izletima, gdje bismo negdje putem dočekali svitanje i izlazak sunca, ovaj put smo krenuli tek nakon zalaska sunca i pod okriljem noći polako pronašli svoj put prema malom zaseoku Marasovići, u Velikom Rujnu, najvećoj visoravni na južnom Velebitu. Dobrodošlicu su nam najprije poželjele zvijezde! Taj prvi pogled u noćno nebo ostavio nas je sve potpuno očaranim. Nestvarno lijepo i toliko zvijezda na jednom komadiću neba dokle pogled seže, kao da se neko dijete u svemiru igralo kistom i cijelo nebesko platno pošaralo s beskrajno puno svjetlećih „krijesnica“ koje su ispunile noćno nebo. Ako biste malo duže zadržali pogled, mogli ste uočiti i zvijezde padalice i svatko od nas bi tada odlutao u neke svoje misli, tražeći želju koju će šapnuti zvijezdama da ispune svoju misiju i bace se na posao da ju ostvare.
U maloj kućici obitelji Marasović ljubazni domaćini dočekali su nas kao nekog svog najmilijeg tko im stiže s dalekog puta. Pripremili su nam tradicionalnu domaću hranu, topli dom s naloženom peći na drva i složene krevete za odmor za sve što nas čeka sutradan. Ništa više nismo mogli ni poželjeti, udomaćili smo se baš kako su nas i dočekali – kao kad dođemo u goste kod nekog „svog“. Neobično je to kako se brzo prilagodimo i zavolimo ove male planinarske smještaje, skromne bez ikakvog luksuza i izobilja, bez signala i interneta koji nam neprestano drži misli „budnima“, stisnuti jedni uz druge jer drugačije ni ne može, daleko od svakodnevnog komfora na koji smo navikli u „nizinama“ – a ipak, ništa nije falilo!
Sljedeće jutro probudili smo se uz domaću kavu, čaj i doručak koji su nam pripremili domaćini, a draga baka Milka brinula je o nama kao o vlastitoj djeci. Krenuli smo na naš planinarski pohod rano ujutro čim se razdanilo. A kako i priliči pravom adventskom usponu, tako smo i našu planinarsku opremu pojačali malo adventskim rekvizitima, pa se našlo tu i „šljaštećih“ lampica i božićnih kapica. Samo nam je još nedostajao snježni ugođaj pa da dojam bude potpun. Staze nas vode kroz krševiti kraj s prekrasnim vidicima te dolazimo do planinarskog skloništa Struge na 1400 mnv. Od Struga prema Badnju prati nas velebitski krški ambijent, a kako se uspinjemo na više nadmorske visine, tako nas i zimski ugođaj sve više okružuje. Od malih ostataka snijega u sjenovitim dijelovima, došli smo do potpuno snijegom prekrivenih staza koje su zahtijevale i zimsku opremu pa smo dalje nastavili s derezama. Bila je to kombinacija kakvu inače viđamo samo u reklama i filmovima – snježni krajolik usred prosinca, snijeg škripi pod nogama, ali umjesto zime i hladnoće – sunce nas grije i možemo komotno hodati u kratkim rukavima. Eto, čini nam se, zvijezde padalice su se već primile polako posla i počele nam stvarati zimsku bajku. Završni uspon na vrh Badanj (1638 mnv) ostavili smo ipak za neku drugu priliku, uvijek je lijepo imati dodatan motiv da se vratimo ponovno. S obzirom na zimske uvjete, sigurnost svih planinara je uvijek prioritet pa smo umjesto strmijeg uspona na vršni greben uživali u upijanju svake trunke sunca koja nam je bila dostupna, kao da smo punili zalihe za protutežu svim maglovitim sivkastim danima koji dolaze sa zimom. Naučili su nas naši dragi vodiči već davno da popeti se na vrh nikako nije imperativ ni jedini cilj koji se pod svaku cijenu mora postići da bi planinarska tura bila „uspješna“. Spustili smo se natrag do Velikog Rujna taman dovoljno umorni da nam planinarski duh bude sretan i ispunjen, ali s dovoljno energije da još ni približno ne želimo privesti dan kraju.
A ima li išta slađe nakon cijelog dana provedenog na svježem zraku u planinama i na snijegu, od tople večere s kojom su nas dočekali naši prijatelji domaćini? Nakon što smo se okrijepili, planinarski duh smo zamijenili onim božićnim, koji je učinio da u malom zaseoku s kamenim kućicama daleko tamo u podnožju Velebita zasvijetli i jedno malo božićno drvce! Kako i priliči, zajedno smo ga okitili, dodali šarene lampice u skladu s našim raspoloženjem i malog drvenog konjića na vrh. A najljepši ukrasi bili su ipak oko bora, a ne na njemu. Bilo je tu i božićnih kolačića, pjesme i malo kuhanog vina, da zrak zamiriše po cimetu i klinčiću za potpuni ugođaj.
Zadnji dan bio je rezerviran za planinarenje na Bojin kuk…ili se ipak kaže na „Bojinac“? Imao je ovaj izlet i edukativnu notu jer smo naučili da je točan odgovor – zapravo, oba naziva, ali različitog značenja!
„Bojin kuk (1110 mnv) najviši je vrh u krškom masivu Bojinac i pripada nekolicini najzanimljivijih stjenovitih krajolika u Hrvatskoj. S vrha se otvara pogled na Vaganski vrh i Sveto brdo, na otok Pag te na čitavo Veliko Rujno. Pogled s Bojinog kuka spada u jedne od najljepših pogleda ne samo Velebita nego i hrvatskih planina uopće. Područje Bojinca 1977 godine uvršteno je u granice Nacionalnog Parka Paklenica u južnom Velebitu. Amfiteatar Bojinca, omeđen Krilatim, Žlibatim i Bojinim kukom uz sami pogled s Bojinog kuka, predstavlja jedna od najspektakularnijih krajobraza koji se mogu vidjeti u hrvatskim planinama.”
Kakva li je onda tek privilegija biti ovdje! Bio je ovo jedan od onih izleta za koje znaš već u trenutku dok se događaju, da će postatii uspomena koju ćemo pamtiti cijeli život!
Iz Velikog Rujna započeli smo uspon najprije prema vidikovcu, a zatim uz kacige, kroz stijene, povremeno i uz pomoć sajle, do vrha Bojin kuk! Krenuli smo na uspon puni snage, iščekivanja i povjerenja prema našim vodičima, koji su nas čuvali i pazili na svaki naš korak, tako da smo iz tog prostora sigurnosti mogli istraživati nova prostranstva i okolo u prirodi i u sebi. Ono što nam je na prvi pogled djelovalo nepremostivo, kasnije smo gledali na slikama i ponosno promatrali kroz što smo sve to prošli. Ono što priroda može stvoriti to teško da ljudska mašta može uopće i zamisliti! Bilo je čudesno promatrati sve one stijene oko sebe tijekom uspona, a još ljepše uživati u sunčanom vrhu i samo osluškivati svijet oko sebe. Nakon spuštanja s Bojinog kuka, gdje smo koristili i osiguravajuće uže, nastavljamo stazom 604 kroz šumu, a završavamo stazom 503 kroz Veliko Rujno prema našem zaselku Gornji Marasovići, a posebnost staze dodatno leži u tome što je održava HPD Runolist.
A kad se na jednom mjestu skupi toliko dobrih ljudi, prijateljstva i dobrote, eh tu onda nema druge nego da nas pronađe i Djed (Baka) Mraz(ica) pa da nam i osobno uruči poklone! Pomislili biste da Djed Mraz ne postoji ili da putuje kroz dimnjak kako su nas učili dok smo bili djeca? E da…kod nas planinara božićne bajke ipak funkcioniraju malo drugačije. Naša Baka Mraz penjala se kroz stijenu umjesto kroz dimnjak, nosila je kacigu umjesto crvene kapice i planinarski ruksak umjesto vreće.Poklone koje nam je podijelila Baka Mraz nećemo otkrivati, ali možemo reći da su bili vrlo praktični i inspirirani glavnim junakom svjetskog kultnog ljubavnog filma, no ipak, nadamo se da su naši darovi za razliku od toga, ipak imali „Happy End“ 😉
Hvala našim vodičima čudotvorcima – Padme, Om, Hum i Mani i našem glavnom vodiču (kojem još nismo odgonetnuli planinsko ime, ali poradit ćemo na tome zajedničkim snagama), što su nas vodili kroz ovaj mali čudesni komadić svemira, pazili na nas, učili nas, podržavali, vjerovali u nas i…ma ustvari, znate već sve! Bljedunjavo je sve što bi se napisalo naspram onoga koliko nam stvarno značite!
A one zvijezde padalice s početka priče…? Mislim da su nam ispunile i one želje za koje nismo ni znali da smo ih nosili sa sobom!
Srđana
