Osvrt na treći izlet Opš 11G Hpd Runolist
Klek 25.09.2022.
Oblačno, kišovito, vjetrovito, prve su misli uz koje se budi većina polaznika 11.g. HPD Runolist ove sadržajne nedjelje 25.09.2022. Bez obzira na to, iznenađujuće brzo se skupljamo na već uhodanoj lokaciji Trnjanske ceste ispred KD Vatroslav Lisinski.
Put započinje iz Zagreba, pa preko Karlovca i Bosiljeva, pa sve do Ogulina i Kleka. Put prolazi uz već uobičajenu dozu čavrljanja i meteorologije. Norvežani i dalje prijete „ne izlazite ako ne morate“. Bez obzira na zle Norvežane, dolazimo u Ogulin. Ispred nas je hotel Frankopan, mjesto iz kojeg se ne izlazi isti, palačinke ovdje navodno promijene čovjeka. Ipak, za sada, odlučujemo se za kavu koja napokon na pravi način otvara naše kapke. Izlazimo u smjeru Zavičajnog muzeja, ugodni hladni vjetar nas budi u potpunosti. Ne znajući što očekivati, pomalo zbunjeni, susrećemo kustosa muzeja Zdravka Puškarića, živuću enciklopediju ovog kraja.
Bez obzira na male nedaće Zdravkovog zuba, Zdravko nas na suveren i zanimljiv način vodi kroz etnografske i arheološke zbirke, planinarsko-alpinističku povijest i opremu, te spomen sobu Ivane Brlić-Mažuranić. S obzirom na to da nas se većina tada nije ni rodila, neću spomenuti da smo ponešto čuli i o sobi sa željezom okovanim drvenim vratima ćelije br.6 u kojima je bio zatvoren Josip Broz Tito. 😉
Klek nas zaziva!! Vrijeme je da krenemo po ono po što smo i došli, uspon na vrh! Veliki mozak ove operacije, glavni vodič Marko, prepoznaje u nama najtalentiraniju i najspremniju generaciju do sada, i logično odabire puno dužu i zahtjevniju turu od prvobitno planirane amaterske. Nema labavo, strmi početak nas podsjeća da ovo neće biti igra. Nekima se već odavno Đulin ponor vrti po glavi. Ipak, inat progovara, svi polako i koncentrirano grabimo kroz sve užu i užu Ferdinuu stazu. Društvo nam rade daždevnjaci i ostale zvijeri, niti najmanje smetajući naše već pomalo umorne korake. Oštre oči naših vodiča i putem nadgledaju našu planinarsku opremu, te nesebično savjetuju sve kojima je to potrebno.
Uspješno stižemo na prvi vidikovac, mjesto na kojem zvukove prirode zamjenjuju klikovi aparata. No ipak, zbog jakog vjetra naši samoprozvani Lupino učenici fotografiranje poslušno skraćuju na tek nekoliko grupnih i solo fotki. Ptičju perspektivu odgađamo za Ivanščicu, dron ovog puta ne polijeće.
Brzinom munje stižemo u planinarski dom Klek. Vadimo hranu, umorom već dobro načeti jedemo prijeko potrebne ugljikohidrate. Dok punimo baterije, vrijeme prolazi u iščekivanju velike odluke naših vodiča „idemo li ili ne idemo na vrh Kleka!?“. Lagane kapljice znoja prolaze njihovim čelima znajući koliko je ova odluka ključna. Marko sječe „vještice i nadnaravna bića danas vidjeti nećemo, na Klek je prerizično
koračat zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta“. Miks razočarenja i olakšanja prolazi kroz naše glave. Složno odlučujemo prihvatiti tešku odluku, Klek neće pobjeći, a vodiči ipak znaju što je najsigurnije. Nema vremena za daljnje promišljanje, slijedi edukacija iz osnova čvorologije 3. Nakon osmica i lađara, bacamo se u borbu s ambulantnim čvorom i zečjim ušima. Kratka borba biva brzo okončana. Spreman za novu prezentaciju naučenih čvorova svima koji me znaju, kao jedinstvene spasitelje života u planinama (neću im naravno reći da mi ne pada na pamet riskirati živott s čvoromma koji mi uspije tek svaki treći put). 😊
Vadimo kape, oblačimo jakne, kreće spust. U stilu Janice Kostelić zaobilazimo zapreke, lakoćom prkosimo stazama moćne kolijevke hrvatskog planinarstva. Bez obzira na propuštene klinove i sajle, uzbuđenje cjelokupnim iskustvom se osjeća u zraku.
Dolaskom podno Kleka, slijedi predah, hidratacija i osvježenje. Mijenjamo obuću i odjeću željno očekujući povratak u hotel Frankopan kako bi napokon provjerili urbanu legendu o najfinijim palačinkama. Nažalost, neki još uvijek pokušavaju prodati loše štoseve iskusnim vodičima, te za kaznu dobivaju zadatak pisanja osvrta.
S obzirom na to da nas je bilo više, pogodite tko je imao najgluplje fore!? 😊 Kao da se nije dogodilo, brzo zaboravljamo na sve. Pratimo miris užarene tave za palačinke, i dolazimo do stolova hotela Frankopan. Evo ih tu su, dugo očekivani trenutak. Najfinije palačinke ikad probane, toliko dobre da ih se čeka dovoljno dugo da se jako ogladni. Družimo se, uživamo, degustiramo. Palačinke nisu razočarale!
Sunce polako gubi svoju snagu, dan se bliži svome kraju. Punog trbuha se zadovoljno pozdravljamo s ugodno sporijim Ogulinom, te krećemo put već poznatog brzog i dinamičnog Zagreba.
Ušuškani u Jozinom autobusu, pjevušimo hitove velikih hrvatskih umjetnika. Viši pomoćni vodič Damir pokazuje da nije uzalud poznat u društvu i kao najbolji stipendista plesnog centra Zagreb by Nicolas. Svoje umijeće je cijelim putem dijelio nesebično i sa smiješkom (počinjem vjerovati da je ono sveobuhvatno zagrijavanje s početka izleta imalo svoju svrhu). Klasik za klasikom, Minea, Rozga, Dvornik, Daleka obala… Priključuje se i publika u prednjem dijelu autobusa, bez obzira na očekivani umor, izvlače se zadnji trzaji adrenalina, atmosfera je dosegla usijanje. Minute prolaze kao sekunde..
Nakon nekoliko pjesama, već smo pred Zagrebom. Marko hvata mikrofon, počinje motivacijski govor koji publika prati ovacijama „vrh nije pokoren, ali nema sumnje da ćemo jednom odraditi i Klek i Klečice“. Svaka nova nedjelja se nekako čini kraćom i još zanimljivijom od prethodne. Ne kažu uzalud da u dobrom društvu vrijeme leti,11g zajedno so s cijelom postavom vodiča to zasigurno je. Izlazimo iz autobusa, mašemo jedni drugima, ukrcavamo se u svoje bolide, u mislima je Ivanščica!! 😉😉
Tomislav Š.
