Osvrt na izlet.
KOŽLJAK – PRODOL – ŠIKOVAC – SISOL – PLOMIN (PANORAMSKI IZLET ISTROM)
PO JUTRU SE DAN NE POZNAJE
Usprkos silnom trudu i predanosti organizatorice i vođe puta Alex, tmurno, kišno i pomalo neobećavajuće subotnje jutro nije ulijevalo previše nade u ugodno provođenje planiranog izleta po puno puta proživljenim i prepričanim obroncima Učke.
Zato i postoje vođe, kako stvari ne bi bile prepuštene samo slučaju i sreći, kao što se i u ovoj pustolovini pokazalo.
U 6 sati, organizirani u više automobila, krenuli smo prema Kožljaku, našoj polaznoj točci.
Prvo sastajalište isplanirano je bilo na odmorištu Ravna Gora, gdje smo popili kavu uz međusobna upoznavanja novih planinara poput mene ili onih koji se do sada jednostavno nisu susreli.
Za mnoge je to bilo na neki način već proživljeno iskustvo, ali bih ipak rekao iznova novo i drugačije, jer ubrzo shvatih da ekipa i kombinacija planinara nikada nije ista, za što bih, kao potpuno neiskusan u toj priči, rekao da joj daje posebnu čar i izazov.
Ubrzo se ispostavilo da naša vodičica ništa ne prepušta slučaju te da je sve gotovo u minutu tempirano i detaljno isplanirano, što se i kasnije tijekom dana potvrdilo i dokazalo kroz učestale provjere, kontrole, naglaske i upute – sve u svemu, veoma ohrabrujuće i pozitivno, izuzev oblaka i tmurnog vremena koje nam je i dalje prijetilo uništenjem silnog truda i očekivanja.
Nakon pauze na putu prema Kožljaku vrijeme se, pa samim tim i atmosfera, mijenjalo, da bi prolaskom kroz tunel Učka izlet dobio sasvim drugačiju perspektivu.
Tmurno, prijeteće i sumorno vrijeme zamijenio je ugodan, poluoblačan, djelomice sunčan te topljikav dan.
Usprkos nekoliko izgubljenih duša koje, koliko god to jednostavno bilo, u 21.st, ipak uspješe zalutati putem uz mene kao glavnog krivca, ipak svi na vrijeme uspješe doći u Kožljak na naše polazište .
Na opće veselje, a osobito vodičice Alex, krenusmo čak 3 minute prije vremena.
Meni osobno, a uvjeren sam i ostatku ekipe, predočeni plan puta od 13km uz visinsku razliku od cca. 800m nije djelovao kao potencijalno naporan pothvat.
Krenuli smo lagano, ugodno čavrljajući putem.
Vrijeme, metri i kilometri su prolazili a jedna na početku izleta, rekao bih, suzdržana i razdvojena ekipa od nas 18 planinara, poprimala je sasvim nova homogena obilježja i ugođaj koji je iz trenutka u trenutak bio sve bolji i kvalitetniji, čemu je svatko od članova ekipe doprinio nekom svojom malom ili većom posebnošću ili zanimljivošću.
Osobito me se dojmio trud vodiča i njezinog probranog pomoćnog tima.
Duhoviti i pristupačni, a u isto vrijeme dovoljno strogi te posebice stručni radi čega se ni u kojem trenutku nitko nije osjetio uplašenim niti ugroženim, a isto tako niti prozvanim iako je bilo mjesta i razloga za to.
Iz mojih skromnih ali nekih drugačijih sportskih planinarskih iskustava, mogao bih reći da je ovo jedna od zanimljivijih i najljepših te najugodnijih, pa koliko god glupo zvučalo i najzdravijih ruta koje sam imao prilike proći i doživjeti.
Lijepa i zanimljiva prvenstveno u smislu nevjerojatnih pejzaža koji su se većim dijelom puta prostirali na drugačiji i posebniji način, jer su u isto vrijeme pogled i divljenje plijenili morski oblici dijela Kvarnera i nekih od otoka sa lijeve strane te kontinenta Istre sa desne strane, što i nije bas često iskustvo i prilika.
Ugodna i zdrava ruta u smislu ne predugačke, ali ipak dosta zahtjevne pa i naporne rute s obzirom da se u tih 13 km dužine izmijenilo mnoštvo vrsta i nagiba terena, pa dobrim dijelom i stijena, što je za posljedicu imalo aktivnost svih kako mišića tako i zglobova na tijelu, a između ostalog i aktivno snalaženje i mentalnu aktivnost po manje pristupačnim dijelovima.
Zabave i zanimljivosti nije nedostajalo niti u jednom trenutku niti mjestu protežući se od Metle na začelju pa preko pomoćnih vodiča u sredini do glavnog i najhrabrijeg vođe na čelu.
Sve u svemu, neskromno ću reći, iznad mojih očekivanja, poput stada dobro čuvanih ovaca koje smo negdje oko samog vrha Sisola i sreli, iako nije bilo više vremena za slikanje i sa njima jer smo svoj bonus od 10000000 slikanja potrošili već ranije putem – neki prisilno, a neki sa željom, ali za sve zajedno na kraju na veliko i neponovljivo veselje i radost.
Moram još dodatno pohvaliti cjelokupno osoblje naših vodiča, koji ne samo da su stručni kao što potvrđuju njihove transparentne ili skrivene diplomice, nego su još i dodatno usavršeni i kao psiholozi koji su u svakom trenutku bili u stanju uvjeriti sve nas ostale, obične smrtnike, da je, kada god bismo u tih otprilike 7 sati aktivnosti pitali koliko je još vremena ostalo do neke pauze ili vrha, svaki put odgovor bio 20 minuta, u što smo im na početku slijepo vjerovali ali im nikada kasnije nismo zamjerili.
Ne bih u detalje opisivao krajolike, stazu i pejzaže jer je to za ovaj dio svijeta već odavno prepričana i opisana priča, ali bih onome tko nije bio u našem trenutku i sastavu tamo sa nama i na tom mjestu, toplo i od srca dao do znanja da ako nas već nije upoznao, barem bi nam trebao pozavidjeti.
Spuštajući se prema Plominu, pa ujedno i prema kraju tehničkog dijela pustolovine, u daljini smo ugledali krdo istarskih goveda čij smo gulaš sa zadovoljstvom kušali u onom neobaveznijem i jednako ugodnom, pa i još ugodnijem dijelu priče koji nam je naša draga Alex servirala kao šećer za kraj u restoranu Dorina u Plominu.
Kako su se stvari dalje odvijale i izgledale sa druge strane tih vrata, ostaviti ćemo čitatelju na volju i maštu – ja samo znam da je bilo fantastično.
Puno bi se tu još riječi dalo napisati, ali kao što kažu, slika govori 1000 riječi, pa ćemo im sa pravom prepustiti neka govore, a s obzirom da ih nije manjkalo – priča će vam biti vjerno dočarana.
Kao novi planinar, zahvalio bih se cijeloj toj divnoj ekipi koja je te nezaboravne subote, 01.10.2022., svijet na trenutke učinila ljepšim mjestom usprkos surovoj stvarnosti koja nas sve više okružuje.
Toplo se nadam da će biti više ovakvih trenutaka i događanja za koje znamo da ih je teško isprogramirati – oni se jednostavno poklope i dogode. Ali naša je zadaća barem probati…pa ako budemo imali sreće…
KREŠO RENIĆ