Osvrt na izlet.

ZAMASK-KALDIR-MOTOVUN Subota, 24.09.2022.godine

Svaka priča počinje sa – jednom davno…

Dakle, jednom davno bila sam u Motovunu i taj gradić me se jako dojmio pa sam se baš nabrijala na ovaj izlet…

I tako, mi krenusmo iz Zagreba u dogovoreno vrijeme uz rađanje sunca što je obećavalo lijep dan. Netko je spavao, netko skupljao kalorije… Uz dva stajanja ( Ravna Gora i Vrata Jadrana – ovo drugo me stajalo ovog pisanja), i uz pregršt zanimljivih informacija što nam je vodička (ili vodičica – ne znam više ovaj hrvatski jezik) Ivana velikodušno servirala, stigosmo u Zamask smješten na brežuljku iznad rijeke Butorige. Početna točka naše avanture. Malo mjestašce, crkva, par kuća između kojih se naš super vozač jedva provukao ali sa prekrasnim vidikom.

I, tako, mi krenusmo nizbrdo. Da bi se, naravno, poslije penjali. I tako cijelim putem, gore – dolje, što je Ivana rekla – staza je dinamična. Bome je. U nekim trenucima je bila šetnjica a ponekad smo ostajali bez daha.

Malo – pomalo stigosmo u Kaldir. Mjesto na brežuljku iznad potoka Monfrini koji se ulijeva u rijeku Mirnu. Smjestili se u dvorištu napuštene škole koja ipak ima vodu pa smo nadopunili zalihe, odmorili se, pojeli nešto iz ruksaka, podmirili sve potrebe…I krenuli dalje. Nepregledni vinogradi, maslinici, voćnjaci…Tu se putem okrijepismo jabukama koje su izvrsne. Kažu, neke stare sorte.

I, polako, stigosmo do tunela koji je dio biciklističke staze. Prođosmo kroz njega uz senzorsko osvjetljenje i nedugo zatim dođosmo do podnožja strmog brežuljka na čijem se vrhu smjestio Motovun.

E, sad, moj osobni ispit izdržljivosti. Trebalo je svladati 1200 stepenica…Ali, ipak, okupismo se svi na vrhu, prolazeći uskim uličicama popločanim kaldrmom, pored kamenih kuća koje za mene imaju posebnu draž i bude u meni neke čudne osjećaje. Bogatu povijest krcatu zanimljivim podacima premećem po mislima a jedna mi se misao uporno vraća – ljudi u Motovunu su najsretniji ljudi. Vjerujem…Bajkoviti gradić, bujna vegetacija, i na koju se god stranu okreneš – pogled koji odmara dušu. I na glavnom trgu stare jezgre pao dogovor gdje i kad ćemo krenuti dalje. Počela potraga za kafićem – jedva ga pronašli…Samo restorani sa bogatom ponudom, između ostaloga i tartufa po kojima je Motovun poznat. Popili piće, kratki razgled (nije bilo više vremena jer smo još trebali obići vinariju).

U zakazano vrijeme okupili se kod autobusa, spremili stvari i krenuli. Na povratku popili pjenušac (stvarno odličan), utihnuli, i vjerujem da su svi, kao i ja, iznova proživljavali munuli dan…

I, tu je ovoj priči kraj…

 Vesna T.