BIJELE STIJENE (VIHORAŠKI PUT) I VELIKA JAVORNICA

Osvrt na izlet.

BIJELE STIJENE (VIHORAŠKI PUT) I VELIKU JAVORNICU

Prvi dan.

O Gorskom kotaru znamo već mnogo toga, no svaki izlet donosi neka nova otkrića. One koji, poput mene, nisu do sada prolazili Vihoraškim putem i penjali se na Bijele stijene, ljepota prirode ostavit će bez daha.

Prvi dan izleta male skupine planinara (12) raznolikih iskustava je prošao dobro. Jutarnja kava u Mrkoplju. Lagani početak i posjet Matić poljani (1030 m do koje se dolazi vozilima) na kojoj je simbolična kolona monolitskih partizana, dobar je podsjetnik koliko priroda može biti surova. 

Hodanje smo započeli na 13. kilometru i kroz nešto više od pola sata ugodnom stazom stigli do Ratkovog skloništa (Samarske stijene). Svima koji se upute, preporuka da je originalno i vrlo ugodno, ali neopskrbljeno o čemu treba voditi računa. 

Od Ratkovog skloništa smo se vratili oko 5 minuta hoda do prijevoja odakle smo započeli Vihoraški put. S obzirom da je ovo kraj s najviše kiše u Hrvatskoj, u ovo doba godine bilo je očekivano oblačno vrijeme, kiša nije padala, ali je staza bila mokra. Preporučila bih ovu turu tijekom mjeseci kada ima najmanje oborina (svibanj – kolovoz). Razlog tome je što je staza zahtjevnija na dosta mjesta, a zbog kiše prethodnih dana skliska i zahtijeva dodatni oprez. Štapovi su većinom nepotrebni, zapravo beskorisni, ali ih je dobro imati jer su bili podrška spuštanju po kiši od planinarske kuće. Treba znati osnove penjanja i korištenje ruku. Može s rukavicama ili bez. Pola naše skupine su bili manje iskusni penjači pa iako nam nije bilo prvi puta da se penjemo, kad se sve zbroji, malo je dulje potrajalo od planiranog vremena. Srećom, na putu ima i ljestvi . Bez obzira tko je u ekipi, potreban je iskusan vodič koji će predvoditi, savjetovati i pomoći kad se negdje zapne, pa za prvi puta manje iskusnim planinarima ne bih preporučila ovu stazu bez stručnog vođenja. Također, na nekoliko mjesta treba paziti na markaciju koja je malo izblijedjela ili „skrivena“ pa treba zastati da se ne bi pogrešno skrenulo iako je dobro označeno. U svakom slučaju, uspješno smo i u kompletu bez žrtava stigli na Vrh Bijelih stijena (1335 m). Savjeti i upute našeg vodiča Dražena bili su važna podrška na pojedinim dionicama i stijenama i kad „ne znaš kamo bi s nogom“.

Eh, sad, improvizirana ferata (zapravo klimava sajla za pridržavanje) po kojoj se spušta sa stijene Vrha, može djelovati nepouzdano, a silazak niz stijenu opasno. Iskusnim penjačima savladati taj dio nije nikakav problem, a iako nije bio ni našoj ekipi, većini tehnika spuštanja nije bila baš najjača strana. Zato bih preporučila vodičima da tome posvete više pozornosti, naročito ako ne poznaju vještine svakog planinara iz skupine. Svako novo penjanje i spuštanje je škola i treba vježbati.

Nakon što smo se spustili s Vrha, nije trebalo mnogo vremena, možda 10-15 minuta, da stignemo do Planinarske kuće Dragutin Hirc (Hirtz). Otvorena je vikendom od sredine svibnja do sredine listopada i vrlo je ugodna. U šumi je postavljen i WC za sve one koji se ne mogu odlučiti na “svuda oko nas”. Odmah „iza ugla“ je prelijepo Planinarsko sklonište Miroslav Hirtz (1280 m), uvijek otvoreno za posjetitelje. Vrijedi posjetiti i uživati u nevjerojatnom ambijentu.

Zahvaljujem Draženu Kovačeviću, vodiču, i pomoćnicama Nikolini i Sanji što su bili podrška na našem Vihoraškom putu i Vrhu Bijelih stijena.

Sanja

Drugi dan.

Kako je i najavljeno, cijelu noć i većinu dana je padala kiša. Nas osmero je odlučilo držati se plana izleta i otići na Veliku Javornicu, dok je ostala četvorka odlučila ići kraćim putem.

Iako je plan bio krenuti u 8h, krenuli smo u 9h. Pozdravili smo naše divne domaćine i prošavši kraj planinarskog skloništa Miroslav Hirtz krenuli put Velike Javornice (1374m) najvišeg vrha Karlovačke županije.

Za razliku od prvog dana kad smo se pretežno penjali i spuštali po stijenama, drugi dan je bio hod kroz prekrasnu šumu prepunu raznoraznih gljiva.

Došavši do šumskog skloništa, pola sata od Velike Javornice, odlučeno je da nas šestero nastavlja put do vrha, gdje sam i obavještena da pišem osvrt za drugi dan. Pogled sa vrha nudio je maglovite prizore na Klek i okolno gorje iz sekunde u sekundu mijenjajući se. Tamo smo obavili slikanje i brzo se spustili zbog vjetra.

Od Velike Javornice, krenuli smo prema 7. km djelomično se vraćajući istim prekrasnim putem.

Nakon 1,5 km stigli smo do Klanca kostura. Malo je reći da me oduševio. Srušena stabla, stijene i kamenje obraslo mahovinom i neka čudesna mističnost klanca osvojila su me na prvu. Iz te čarobne šume, izašli smo na makadamsku cestu i krenuli prema autima.

Došavši do auta, preobukli smo se u suhu odjeću i obuću i dogovorili se naći u Ogulinskom restoranu Frankopan. U Frankopanu, osim što smo fino jeli, prepričavali smo dvodnevni izlet koji je sada bio iza nas.

24.09. sam ostvarila svoj san o Bijelim stijenama, a vodič Dražen i sjajna ekipa su taj san učinili još ljepšim. Veselim se povratku na Bijele stijene i mističnom Klancu kostura i svim budućim izletima s mojim Runolistašima.

Marela Vukasović

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)