Osvrt na izlet
Stap – Kamena galerija – Jablanac 19/20.10.2024.
Sjedim na kavi u lokalnoj birtiji, pišem natuknice za osvrt i već po pedeseti put gledam slike izleta na mobitelu. Jedini regret koji imam je što nisam više fotografirao jer je bilo motiva na svakom koraku. U planu je bilo prespavati u kampu no subota je nažalost otpala zbog nepovoljnog vremena.
Sastali smo se u 4:00 iza INE-e, ubacili ruksake u kombi i krenuli za 15 min.
Neispavan kao i na svakom izletu, sjedio sam iza u sredini između Ervina i Zvonimira, u nekom polusnu i mraku, podsjetilo me na adolescentne dane kad su me u jednom takvom “drndavom” kombiju vozili plavci. Srećom nelagodna memorija ubrzo prolazi jer stiže grupna poruka od Mirka; “Kavica Tifon Maslenica”, te na kratko stajemo na jutarnju kavu. Cijeli taj put mi je prošao jako brzo i nije nam puno ostalo vožnje do kampa. Nakon kratke stanke i istezanja smo ubrzo stigli do “Vrata Velebita”.
Opremili smo se i pokrenuli u 8h. Jutarnje sunce nas je pratilo dok smo se uspinjali te oko 10:40 smo već bili na Stapu. Stap je ta famozna livada koja nas je sve oduševila svojim krajolikom uz priliku da malo hodamo po ravnom terenu. Tatekova koliba je bila u blizini i tu smo napravili veću pauzu. Planinarsko sklonište je dobila ime po nadimku Slavka Tomerlina- Tateka, planinara, markacista i umjetnika, koji ju je sagradio i markirao staze po Velebitu.
Nakon stanke i odmora uputili smo se do Stapine, glatke zaobljene stijene uz kojeg se lijepo vidio pogled na more. No Kamena galerija će mi ostati posebno u sjećanju. Fabijan nam kaže da skidamo ruksake jer nam slijedi pentranje po ljestvama, stijenama, sajlama i klinovima. Isprve nisam znao što očekivati no slijedilo je tiho oduševljenje koje je teško sročiti riječima.
Kamena galerija je još jedan fenomen koju je priroda klesala stoljećima i tu je izradila svoje prvoklasno djelo. Kao kroz igralište za planinare, prolazili smo kroz kameni labirint pod nazivom Zmajev hrbat koji je okružen oštrim i nazubljenim stijenama te pentrali po Terasi noževa. Cijela staza je kružna, nije pretjerano zahtjevna no svakako treba biti oprezan.
Sunce se već pomalo spuštalo a Velebit u ovo doba jeseni je bio u svom najšarenijem izdanju. Koliko nemilosrdan toliko i prekrasan a spektar boja kao na slikarskoj paleti.
Na povratku smo još jednom odmorili kod Tatekove kolibe nakon koje je slijedilo spuštanje. Staza je postala zahtjevnija a krš sve oštriji. Hodali smo većim dijelom u tišini i tada sam posebno osjetio kako je bilo tiho. Taj mir me vodio dublje u sebe a misli su mi dolazile nekim svojim tokom. Nema distrakcija modernog svijeta, nema mobitela, scrollanja, notifikacija, poziva, glazbe i nije bilo potrebe za novim informacijama. Um se odmarao usprkos popriličnom umoru i bolovima u koljenima. Jedino zvukovi lišća, koraka, štapova, ritmovi disanja i koraka.
Predvečer smo se spustili do kombija i ne pamtim u posljednje vrijeme da mi je hladna karlovačka tako dobro legla. Za nagradu do 20km prohodanog puta po ovakvom terenu smo se uputili u civilizaciju gdje smo se u Novigradu zadovoljili crnim rižotom od sipe, diskutirali o opremi, štapovima iz LIdla, filekima, čevapima kod Trovača i hamburgerima u Roxu.
Htio bih se još jednom zahvaliti Fabijanu i dečkima na sjajnom iskustvu, vođenju, savjetima, motiviranju, pridržavanju i naravno, prijevozu. Znao sam isprve da će biti izuzetan no ovaj izlet je svakako nadmašio moja očekivanja. Kako bi tek bilo da je ispao dvodnevni? Csss…
Do idućeg pisanja. Vedro!
Vid Benišek
