Burni Bitoraj

Osvrt na izlet

Burni Bitoraj   13. 10. 2024.

 

Nedjelja, maglovito i hladno jutro stvoreno za drijemanje pod toplom dekicom, ali za Runolistaše je naša Tonka pripremila drugačiji nedjeljni odmor i punjenje baterija za novi radni tjedan. Na dijelu Goranskog planinarskog puta, aktivno, u veselom društvu i sa dobrom hranom na kraju izleta.

Uobičajeno se sastajemo, dremuckamo u autobusu do jutarnje kave na odmorištu i uskoro stižemo na našu početnu točku u Brestovu dragu. Kratko razgibavanje i predstavljanje izvrsne vodičke ekipe na čelu s našom Antonijom kojoj je ovo bio prvi izlet na kojem je bila glavni vodič te mi je zbog toga bilo još draže hodati iza nje jer nas je pratila i u OPŠ-u na mnogim izletima, naučila nas planinarskim vještinama i čuvala nam leđa. A i nakon dugo vremena, uz ostale, okupilo se i nas osmero iz iste generacije OPŠ-a, moj 14 G.

Krećemo kratko asfaltnom i makadamskom cestom do početka, mokrim lišćem prekrivene, staze koja nas odmah uvodi u šumoviti, strmi i polumaglovit ambijent. Sivilo magle i huk vjetrova razbija zelena paprat, još zelenija mahovina, ogoljene krošnje neobičnih oblika i na svakih nekoliko metara skupine šarenih gljiva crvenih, bijelih i smeđih klobuka i naše dobro raspoloženje.

Jesen u punom zamahu, ali u punom zamahu i mi dobro već zagrijani nakon nekih tri sata uspona stižemo u zagrljaj Bitorajskih Bijelih stijena gdje nas prolaskom kroz uska kamenita vrata dočekuje pogled na Savjetnika i Imperatora, dvije ogromne čovjekolike prirodne skulpture od vapnenačkih stijena, skoro poput nekakvih božanstava kojima smo se došli nakloniti. Obavijeni maglom, šibani burom po kojoj je Bitoraj i dobio naziv, strše tako isklesani prirodnim alatkama i gledaju nas.

Skoro se i pomolih Bogu vjetra tamo i zatražih neki savjet… 😊 Pripisat ću to gladi i umoru koje već lagano osjećam i očekivanoj skorašnjoj pauzi na vrhu Bitoraj (1386 mnv) gdje smo stigavši, nažalost, uskraćeni za pogled na riječki zaljev i Učku koji smo očekivali, ali „obiteljska fotografija“ i utiskivanje žigova u planinarske dnevnike svjedoče da smo ipak sretni i ponosni. Ne zadržavamo se dugo pa krećemo prema planinarskom skloništu „Bitorajka“ gdje nas srdačno dočekuje domar i nekoliko planinara koji su tamo prespavali i spremali se također na silazak u stvarnost. Tamo se okrepljujemo delicijama iz naših ruksaka, toplije oblačimo, okidamo još jednu „obiteljsku“ i silaskom kroz ponovo mistične šumovite i skliske staze nakon nekih dva sata dolazimo do Vrata, naše završne točke.

Izlet završavamo odlaskom na toplu bućinu juhicu i fini menu u hostelu „Fužinarska kuća“, s pogledom na Fužine i jezero obgrljeno šarenim jesenskim bojama krošnji oko njega i sretnim povratkom u Zagreb.

Do nekog novog osvrta i izleta, vedro!

Sandra Polić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)