TRVSO na izlet “Snježna bajka”

Ako se može reći da su stvari “krenule naopako” baš kao i ovaj naslov, onda je to svakako bio slučaj s mojim današnjim odlaskom na izlet “Samoborsko gorje. Puna 4 sata sna, niz izazova osobne prirode, nepronalazak dijelova potrebne mi opreme, rano buđenje, nedostatak prikladne hrane za ponijeti na izlet, nastavi niz …

No unutar mene ništa od toga nije djelovalo kao prepreka već samo kao niz nepogodnosti, i ni u jednom trenutku nisam oklijevala. Oprema se potom dobrim dijelom ukazala, sjetila sam se da dom na Oštrcu nudi hranu, kava je odradila svoje… Spremna!

Uz glasni PIIIIIIP s kontrolne table auta, doznajem da bi rado primio malo goriva, ali ne da mi se kasniti, tu već imam “crticu”. Uvaljat će mi pisanje osvrta ako budem zadnja! Stižem u Rude, osjećam se dobro, u nekom svom “flowu” sam, tečem s grupom. Ne znam u stvari točno kamo idemo, ali imam povjerenje, zadovoljna sam razgibavanjem prije pokreta, krv teče žilama dobrim tempom. Smješkam se poznatim licima, s interesom skeniram nepoznata. Nalazim svoj ritam, prepuštam se vjetru, snijegu, jutru, energiji grupe i čaroliji prirode.

Snijeg polako pokazuje svoju namjeru, iako je i dalje sramežljiv. Godi mi njegova lakoća i svježina iako nisam zimski tip. Dolazimo na jedno “križanje” i Gabi nam ukazuje da je to odvojak koji vodi prema Okiću i da je vrijedan pažnje za neki proljetni izlet. Molim pažnju za ovu info 😉

Šuma se polako pretvara u nestvarnu slikovnicu, samo su pahulje animirane. Fascinirani promatramo kako svaka tanka grančica može na sebe primiti toliko slojeva inja koje se formiralo u blistave naslage koje plijene pogled. Ponovo se zaljubljujem u prirodu i njenu nestvarnost, po ne znam koji put!

U vrlo ugodnom razgovoru doznajem razliku između izleta i planinarskog izleta; na planinarskom izletu se bar jednom zapitaš: „Što je meni ovo trebalo?” Znatiželjna sam hoće li ovo za mene biti izlet ili planinarski izlet…

Pokušavam povući malo vode. Osim krckanja leda u cjevčici koja je imala zadatak doturiti vodu do mojih usta, do mene ne dopire ništa. Draga, ostaješ žedna do daljnjeg. Too complicated doći do boce u ruksaku. Hm, nismo još ni na pola puta.

Odvajam se od “prve” brže grupe i spontano usporavam tempo s drugom. Uživam u mješavini laganih razgovora i još lakše šutnje uz šum vlastitog disanja, zamaha štapova i pokreta. Zoki nas mudro podsjeti da stavimo dereze. Koje olakšanje! Vraća mi se snaga, dobivam na ujednačenosti pokreta i približavamo se prvom vrhu – Plešivici. Uzimamo štambilj koji se u mojoj knjižici manifestira kao mrlja tinte, i shvaćam da se snijeg malo razbahatio; nema naznaka prethodnoj sramežljivosti. Osjetim probadajuću bol u prstima na rukama i čujem neke glasove kako konstatiraju istu pojavu. Spašavaj se tko može, vadimo dodatnu opremu, duple rukavice i krpamo situaciju.

Oko nas scene su jednostavno čarobne; svjetlucave grančice, golograno drveće koje dobiva sve primjetniji bijeli pokrivač, zeleno lišće i crvene bobice božikovine, poneki proplanak. Dolazimo na mjesto gdje nam Krešo kaže da se povremeno pruža impresivan pogled sve do Julijskih Alpa! WoooW, no danas svakako nije taj dan. Ne žalim za pogledom, znam da se ovdje vraćam!

Spuštamo se prema kleti Poljanice, sad već svi s derezama koje nas spašavaju od proklizavanja. Netko od iza krekeće – ima žabice umjesto dereza, no pokazuju su se izuzetno učinkovitima 😉

Malo sam razočarana jer čujem prve zvukove iz trbuha, a hrane u ruksaku nemam. Ovo nije dom s hranom. Ne usudim se pitati čuveno pitanje „Papa Štrumf, jel ima još puno?“ Znam da ću dobiti odgovor „još 10 minuta“ i isto tako znam da ga nisam spremna čuti.

Nastavljamo uzbrdo po prekrasnoj široj stazi prema Oštrcu za koju kasnije doznajem da ju zovu Hofmanova staza. Tu susrećemo puno ekipe koja stiže iz suprotnog smjera i pomalo se svi topimo u scenama igre nekoliko pasa koji nam protrčavaju kao da voze slalom. Tad čujem Krešu kako pokušava doznati kako je vozio Filip Zubčić, no danas nije nastavio niz; zaključujemo da je ok da se malo „odmori“ jer znamo da će opet razvaljivati!

Oštrc na vidikuuuuuu! Jeeeee! Hranaaaa! WeeeCeeee! Ups, fakat, WC? Isprika, malo sam se zaigrala. Da, Covid-19 nas je odmah upozorio da je muški striktno livada lijevo, a ženski šumarak desno! Jao, danas to nije fer! Smrznuti smo, zar nas zaista neće pustiti unutra??? Ni na WC ?

Ok, ostajem u FLOW-u , ne dam se smesti, smislit ću putem… Što je to za mene? Ne mogu do vode, ne mogu na WC, ne osjećam neke dijelove tijela, ali mi i dalje hebeno dobro! Stižemo do šanka. Ne znam koliko je uobičajeno pojesti juhu na planinarskom domu, ali danas je upravo juha bila moj odabir! Vruuuuuća juha! Ne pileća, ne povrtna, niti od gljiva. Nego vruuuuuća juha!

Jedva čujno (tu se smijete) do mene dopre Jagodin glas koji me doziva da dođem na neku stranputicu. Tacna i ja probijamo put i taaa-daaa – našla nam je nekakav krov nad glavom! Dva do tad nepoznata lika i nas 7-8. Smijemo se, dotad neznani stari planinari uglazbljuju naš razgovor, smijemo se i dijelimo lovačke priče. Odjednom čujemo: “Ekipa, mi idemo na vrh, idete s nama?” Krešo, kako da ti nježno kažemo da je nama predobro tu gdje jesmo i da želimo zapaliti prvu cigaretu od pokreta jer je hladnoća jako nepovoljno djelovala na svu elektroniku pa tako i na moju e-cigaretu…Vadim ju od ispod potkošulje i molim Boga da se zagrijala i da ne svjetluca crveno. Jagoda me gleda, vidim da stišće fige – i ona bi ipak htjela imati ugodan nastavak druženja! Jeeeee, bijelo svjetlo se pali, povlačim prvi dim i shvaćam da odlazak na vrh čuvam za onaj budući proljetni izlet…

Ekipa se vraća s vrha i kao vihor nas povlače za sobom. Strka, koje su čiji štapovi, vraćaj na noge dereze, nosi natrag tacnu, pokupi smeđe, vidi jel’ netko na “WC-u”, čop, čop!

Spuštanje prema autima bila je kombinacija filma “Vlak u snijegu” i serije “Kuda idu divlje svinje”.

No uspješno smo se svi kao ljudi spustili do automobila… Zadovoljni. Sretni. Mokri. Ispunjeni. Šumom opčinjeni. Rumeni. Snježne kose. Ali svakako zadovoljni.

Dragi vodiči i vodičice, bili ste doista predivni danas! Kao i svi! I da, ovo je ipak bio IZLET, a ne planinarski izlet! Malo je i vama falilo šume, zar ne?

Željka