Dva osvrta na izlet.

Petrova gora 24.4.2021.

Prvi: Po šumama i gorama

Još jedna uobičajena subota. Rano ustajanje, okupljanje kod Lisinskog i polazak prema našem današnjem odredištu. Interes za izlet je bio velik i dva autobusa, uz poštovanje svih epidemioloških mjera, krenula su prema našem odredištu. Nismo se uspjeli ni namjestiti u sjedalima a zapravo smo već stigli do LD Muljava, početne točke našeg izleta.

Kava, doručak, priprema za turu i bili smo spremi krenuti u dvije grupe svaka na svoju stranu. Vrijeme je bilo idealno i sve je govorilo kako će ovo biti još jedan lijep dan u prirodi. Goran nas je poveo po makadamskom putu, polako i bez žurbe, taman da se jezici razvežu i poremete jutarnju tišinu dok se  priroda polako budila. Ubrzo smo skrenuli s makadama i započeli oštri uspon, jezici su se zavezali, tišina je zavladala. Na putu su nam se ukazala dva potoka koje smo junački pregazili, hodali smo polako prema gore sve dok se pred nama nije usred šume izronila partizanska bolnica.  Nakon razgledavanja bolnice, zemunica i kratkotrajne pauze krenuli smo dalje.

Staza je ponovno postala blaga, na nebu bez oblačka sunce se je sve više uspinjalo i grijalo nas što je bilo dovoljno da se jezici ponovno razvežu. Ubrzo smo došli do nepregledne količine posječene šume iza koje nas je dočekala  mlada, stasita i naočita policijska patrola za koju su neke članice grupe ( nećemo reći koje ) izjavile kako ne bi imale ništa protiv da ih detaljno pregledaju. Kako i priliči dobro organiziranom društvu s kvalitetnim vodičima dvije grupe susrele su se točno ispred našeg najvećeg izazova dana, njegovo veličanstvo Velebit ( veliki ili mali sada ne znam točno). Par puta smo duboko udahnuli, napunili krv kisikom i krenuli na taj naš put neizvjesnosti. Uspon je bio dug, mukotrpan, noge su bile sve teže, sunce je sve jače grijalo ali mi nismo odustajali. Napokon smo stigli na vrh, cijelih 450 mnv, i onako iscrpljeni uživali u pogledu s vrha koji nam je otkrivao nepreglednu šumu oko nas. Nakon pauze i zaslužene okrijepe krenuli smo dalje, svaka grupa svojim putem.

Do ruševina Pavlinskog samostana čekao nas je još jedan uspon na najviši vrh Petrove gore, ali nakon Velebita ništa nam nije bilo teško, a zatim i spust do groba kralja Petra Svačića. Dio grupe ostao je pored ruševina samostana uživati u suncu dok je drugi dio obišao grob koji je na žalost još jedan primjer nebrige za kulturnu baštinu i još jedan neiskorišteni turistički potencijal.

Nakon kratke pauze kod Pavlinskog samostana krenuli smo dalje i nakon 10ak minuta pred nama se visoko u nebo izdigao spomen muzej Petrova gora. Sam pogled na isti otkriva kako su sakupljači sekundarnih sirovina kvalitetno obavili svoj posao i od spomenika je ostala samo betonska konstrukcija opasna po život. Spust do naše početne točke bio je brz i efikasan. Iako smo cijelim putem imali savršene uvjete neki od nas su ipak pred sam cilj uspjeli pronaći blato i dobrano zagaziti u njega. Susret s drugom grupom bio je i ovaj put savršeno tempiran i mogli smo se prepustiti odmoru i uživanju u gastronomskoj ponudi LD Muljava.

Bio je ovo još jedan odličan izlet u organizaciji glavnog vodiča Gorana i svatko od nas je mogao naći nešto za sebe. Možda nije bio dovoljno fizički izazovan za najspremnije među nama ali sam siguran kako su im lijepo vrijeme, dobro društvo i vrijeme provedeno u prirodi izmamili osmijeh na lice i osjećaj zadovoljstva.

P.S. Samo kratka obavijest…. Aleks zna moje ime i prezime, iz koje priče dolazim i kamo me smjestiti u svojoj mentalnoj mapi…još koji zajednički izlet i bit ćemo BFF   🙂

Marko Ključ

Drugi osvrt:  

Bok, ovo je osvrt jednog novog člana iz autobusa broj 2. Naime, na izlet na Petrovu goru nas je išlo dovoljno da nas je bilo za dva autobusa. Kako sam ja novi član i nikoga nisam znao, došao sam ovako padobranski na izlet. Oduševila me društvenost ekipe i orahovac te keksići u lovačkom domu Muljava tijekom pauze na početnoj točki uspona 🙂

Ekipa iz autobusa 1 je krenula u jednom smjeru, ekipa iz autobusa 2 u suprotnom smjeru i trebali smo se naći na Malom Velebitu za gablec. Jesmo li se uspjeli naći, otkrijte dalje u tekstu.

Ferdo i njegovi vodiči asistenti su odradili maestralan posao, u svakom trenutku osjećali smo se sigurno. Čak i kad smo zagazili u onaj gustiš gore kod ceste, nije bilo sumnje da ćemo se vratiti na pravi put. Ivan je pokazao više kondicije od nekih starijih kolega planinara i svaka čast na odrađenoj ruti.

Ekipa 2 je prvo krenula prema spomeniku na Petrovoj gori. Hodali smo kroz šumu, tu i tamo zagazili u blato i vrlo brzo te sigurno došli do spomenika sa stražnje strane. Tu su neki uzeli žigove, neki mislili da je to Veliki Petrovac pa uzeli HPD žigove, a onda shvatili da su uzeli krivi žig. Sam spomenik je bio veličanstven, tu smo malo uzeli pauzu i pojeli, zaboravili štapove i tako. Sam spomenik je lijep i velik, mislim da ga ne treba opisivati, dosta je poznat. Krenuli smo dalje. Vidjeli smo ostatke samostana, kod njih smo bili relativno kratko, malo se fotkali i tak, zapravo smo jako kratko bili tamo. Krenuli smo prema Velikom Petrovcu na kojem smo napokon uzeli prave žigove.

Dosta smo hodali kroz šumu, što je bio možda meni najbolji dio svega jer sam upoznao Jagodu i Željku, i dosta smo pričali, skužili da znamo neke iste ljude i tak. Jagoda je kasnije izvukla mesnu štrucu, pa je i to bio veliki plus za nju. Dobrodušna i vedra atmosfera prostirala se kroz cijeli lanac planinara koji je hodao planinom.

U nekom trenutku došli smo do Kraljeva groba. Mislim da je kronološki to bio ovaj trenutak, ali nisam siguran u potpunosti. Kod Kraljeva groba smo se slikali i malo jeli. Pa krenuli dalje.

Na Malom Velebitu smo sreli ekipu iz autobusa broj 1, bilo je veselja i općenarodnog sjedenja okolo jer su se krenuli vaditi ručkovi. Ja sam imao sendviče neke s benzinske jer sam zaboravio dan ranije kupiti hranu, a Jagoda je izvadila prije spomenutu mesnu štrucu. Ljepotu prirode koja nas je okruživala nadmašivao je samo elan kojim se dijelila hrana među suputnicima.

Hodajući kroz planinu, čuo sam od svojih suplaninara mnoge analize života i životne savjete. Čak sam neke i sam podijelio. Dijeleći tako svoje misli, došli smo do Centralne partizanske bolnice u kojoj smo vidjeli ulaz u zemunicu u kojoj su skrivani ranjenici, vidjeli smo zgrade bolnice i partizansko groblje. Tamo smo malo razmišljali o tome kako je to bilo tada i pokušavali si zamisliti kako bismo mi reagirali u nemilim situacijama u kojima su se nalazili ljudi na Petrovoj gori. Osoblje koje se brine o partizanskoj bolnici ispričalo nam je ukratko neke stvari koje smo trebali čuti i nakon obilaska lokaliteta i rastanka od njih, krenuli smo nazad prema lovačkom domu Muljava, odakle smo i krenuli.

Kad smo došli tamo, odahnuli som i skinuli gojzerice, privikavali se na hodanje u tenisicama te krenuli jest i pit. Tamo smo se malo odmorili, obavili hranu i piće, te krenuli put Zagreba. Kad smo došli u Zagreb, a povratak je naravno trajao kraće nego put do tamo, oprostili smo i otišli svatko svojim putem. Ja sam otišao doma, pa kod prijatelja.

U autobusu, na povratku, odlučeno je da osvrt piše onaj koji je zaboravio štapove kod spomenika.

Luka T.