Medvednica

Osvrt na prvi izlet OPŠ 8G Hpd Runolist

Medvednica 11.04.2021.

Konačno sam odluku provela u djelo! Krenula sam u Planinarsku školi Planinarskog društva “Runolist” i time postala jedan od “učenika” 8. g razreda. Osim inicijalnog sastanka održanog u prostorijama Planinarskog društva “Runolist” koji mi je dao samo općenite informacije o onome što me očekuje  na mom putu transformacije od povremenog šetača po dragoj mi Medvednici do profesionalnog planinara, nisam imala nikakvih dodatnih informacija o načinu na koji se održava nastava, kao i o organizaciji samih izleta.

Prvi izlet prema našem “obrazovnom programu” bio je izlet na svima poznatu Medvednicu Leustekovom i Bikčevićevom stazom. Pomislih: “Ovo će biti piece of cake!” Koji Zagrepčanin ne poznaje Leustekovu i Bikčevićevu stazu? Svi smo se prošli tim stazama barem deset puta u svom životu, a s konačnim ciljem pravovremenog dolaska na ručak u planinarski dom Puntijarka. Dakle, prvi izlet je po svim predviđanjima trebao biti relativno lagan i bez pretjeranih iznenađenja. Jedini problem predstavljala je činjenica da je izlet počinjao u 7.45 ujutro u nedjelju .  Srećom, protuepidemijske mjere su uništile noćni život Zagreba pa to buđenje nije trebalo biti tako traumatično.

Načelno, teoretski gledano sve je to istina dok budilica ne zazvoni u šest ujutro, a ti nisi pripremio sendviče kao ni spakirao ruksak (onaj isti ruksak koji koristiš prilikom odlaska na tržnicu ili na Jarun).  Dakle, jutro je počelo poprilično konfuzno i obilježilo ga je sumanuto trčanje po stanu i hvatanje taksija koji je stigao u 7.46 na čuveno okretište na Mihaljevcu. Svi su naravno došli na vrijeme, a ja sam opet zakasnila (priča mog života). Srećom nisam zadnja, ali sam jedina koja ima pogrešan ruksak i nema užad iliti zamke (moram priznati da mi pojam užadi nije bio spojiv s pojmom Medvednice, a što je pridonijelo odluci da moja užad ostane u ormaru čekajući neki drugi izlet koji uključuje neke stijene gdje će moja užad doći do izražaja i pokazati svoju svrhu).

Međutim ni to nije sve. Prilikom priprema za  predstojeće planinarenje utvrdilo se kako sam jedna od dvije osobe koja nema štapove za planinarenje (imala najbolju namjeru kupiti ih, ali su me preduhitrili  brojni žitelji Trešnjevke kojima su također bili potrebni štapovi u najnovijoj ponudi Lidla). Da zaključimo krenulo je savršeno! Pripreme za planinarenje  za mene su bila jedna novina. Iste su uključivale istezanje pod vedrim nebom na opće oduševljenje slučajnih prolaznika, a u svrhu razgibavanja. Osim istezanja pripreme su uključivale upoznavanje s načinima na koji moramo vezati ruksak (onaj isti koji ja nemam) i koristiti štapove,  kakvu opremu trebamo imati, kao i predstavljanje i upoznavanje svih vodiča. 

Nakon priprema krenuli smo prema planinarskom društvu Runolist Leustekovom stazom.  Ova Leustekova staza se znatno razlikovala od meni poznate staze te je uključivala veći uspon nego li što sam očekivala. Sam uspon bi puno gore završio po moja koljena navikla na sjedenje i povremene asane da nije bilo altruističnog Dine koji mi je ustupio svoje štapove. To je bio moj prvi susret s planinarskim štapovima i moram priznati ljubav na prvi pogled.

Što smo se više približavali planinarskom domu Runolist, našem prvom odredištu i mjestu za photo session, to je žamor bivao sve tiši, a uzdisanje i puhanje sve glasnije. Jedino su se čuli veseli glasovi naših vodiča koji su u svakoj situaciji vidjeli priliku za šalu pazeći pritom na svakog od svojih “učenika”. Dok su neki relativno lako ovladavali sve staze i uspone, drugi su se malo teže nosili sa svim izazovima prvog izleta. Ono što je olakšavalo svladavanje ovog prvog zadatka bila je pozitivna energija, svesrdan trud i pomoć koje su naši vodiči pružali svima nama, ne dopuštajući da itko posustane ili odustane.

I tako malo, pomalo, uz česte stanke, upoznavanje skrivenih ljepota Medvednice (čuvenog  Zmajevog oka) stigli smo i do planinarskog doma Runolist i našeg prvog photo sessiona. Drag nam je bio taj photo session, ali još nam je bila draža činjenica da smo skoro došli na svoje krajnje odredište planinarski dom Puntijarka i zasluženu porciju graha uz naširoko poznate i cijenjene štrudle. Koje li sreće na kraju uspona do Puntijarke! Kojeg li žara u očima! Ah, ta divna Puntijarka! Brzo je protekao taj sat odmora i bližio se kraj ćakulanju  i razmjeni dojmova uz kavicu/pivce, dok je vjetar prodirao kroz naše vjetrovke potvrđujući Vakulinu najavu zimskih temperatura. 

Put povratka vodio nas je čuvenom Bikčevićevom stazom. Nikad nisam voljela tu stazu koja je dobila ime po poznatom šumaru i ljubitelju zelenih površina Grada Zagreba i Medvednice Tomislavu Bikčeviću.  Lijepa je to staza koje se pruža kroz gustu šumu Medvednice, ali za moje kriterije (čitaj: moja koljena) prestrma. Očito je čuveni Bikčević bio uspješan planinar kojem navedena staza nije predstavljala neki značajan napor. Možda i ja jednog dana dosegnem tu razinu ako se budem pridržavala brojnih uputa i pravila koja su me trenutno zbunjivala i potvrđivala staru izreku “jedno je teorija, a drugo praksa”.

Spuštajući se kroz šumu misli su me letjele k našem odredištu, mom svjetlu na dnu tunela. Međutim, kraj puta nije bio tako blizu. Naime, izlet ne može završiti , a da prethodno nismo slušali predavanje o povijesti planinarstva i pokušali ovladati vještinom vezanja čvorova. Predavanja o povijesti planinarstva  moglo bi se svesti na sljedeće: planinarstvo je svojstveno čovjekovoj prirodi i prisutno je u ovom ili onom obliku u čovjekovom životu od pretpovijesnih vremena do danas. Vještina vezanja čvorova je doista vještina koja uključuje praksu.

Tako sam se barem tješila s obzirom na to da je moj prvi čvor nalikovao svemu samo ne osmici. Nakon par pokušaja i puno više pogrešaka, zahvaljujući strpljenju i pomoći naših vodiča čvor je počeo ličiti na osmicu i to vrlo lijepu osmicu.

 Tek nakon održanog predavanja i primijenjenog znanje mogli smo nastaviti prema našem odredištu.

Vrijeme je prolazilo , ali kraj se nije nazirao.  Na svaki upit “Koliko još ima?” dobivala sam odgovor “Pola sata”. Pretpostavljam da je riječ o nekom prešutnom praksom prihvaćenom pravilu :

“Kada ti je teško i ne vidiš kraja

pomisli još samo pola sata,

 Bol će odmah biti manja, a veselju neće biti kraja.”

I doista je, psihološki gledano, lakše prihvatiti pola sata nego sat i pol strmog spusta. Bilo kako bilo, pola sata pa još pola sata i tako je došao kraj našem izletu. Naravno, isti je morao završiti kako je i započeo: čuvenim istezanjem.

Danka

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)