Osvrt na 5. izlet OPŠ 16G HPD Runolist
PAPUK 26. – 27.04.2025
Iako sam izvukao najkraću grančicu nakon izrade bivaka, drago mi je da sam baš ja dobio zadatak pisanja o ovom izletu. Rekao bih da mi je to jedan od najslikovitijih, najživopisnijih i meni osobno najdražih izleta. To nam je bio peti i ujedno prvi dvodnevni izlet legendarne 16. generacije.
Okupili smo se u 6:15 na parkiralištu kod zgrade INE i čekali autobus. Kiša nas je pratila cijelo to jutro. Sitna, dosadna, no nije pokvarila umorno raspoloženje. Nakon stanke za kavu u Gradiškoj malo smo živnuli i nastavili do mjesta Velika i ulaza u PP Papuk.
Podijelili smo se u grupe, dobili mape, radiostanice i zadatak je prema dobivenim azimutima voditi do vrha Ivačke glave gdje smo nakon uspješnog vodstva predali stanice idućoj grupi. Osjetili smo ponovno kako je voditi veću skupinu. I mi smo vjerojatno podsjetili vodiče kako je bilo kada su oni nekada po prvi put stajali na toj strani – s kartom i kompasom.
Odradili smo mali predah na Ivačkoj glavi (913 m), fotografirali se sa zastavom društva i počeli oprezno spuštati po skliskom terenu, svjesni da nas još čeka dobar komad puta.
Nakon kraće pauze pod kišom na Koprivnatom brdu uputili smo se prema domu Jankovac i kretali u koloni. Nitko nije prigovarao, svi smo samo nastavili dalje, svatko u svom tempu i mislima.
Papuk me oduševio svojom tišinom, prirodom i gustom šumom bukve i hrasta. Visoka ravna stabla uzdizala su se prema nebu, a obavijena magla činila je melankoličnu i pomalo bajkovitu atmosferu. Vrijeme i uvjeti su mi bili idealni za fotografiju i obradu, jer vlažnost iz magle je pojačavala zasićenost zelenila, a svjetlost je bila mekana i difuzna, bez oštrih sjena. Šarene boje kabanica pridonosile su kontrast i živost u fotke, a šuma je prirodno uokvirila kadrove i vodila pogled prema dubini.
Približavali smo se pomalo destinaciji gdje je slijedila prijava u planinarski dom Jankovac.
Današnji planinarski dom na Jankovcu, sagrađen prije 80 godina, jedan je od najljepših planinarskih domova u Hrvatskoj. Za afirmaciju prirodnog prostora današnje Jankovačke doline u potpunosti je zaslužan plemeniti Josip Janković, voćinski vlastelin – kojega se često naziva i grofom, iako to nikad nije bio, prepoznao je ljepote ovog prostora, izgradio, unaprijedio i oplemenio.
Smjestili smo se u sobe, mi momci smo popili pivu u predvorju doma, a nakon večere i vrhunskog čobanca Zoran je održao predavanje o preživljavanju u prirodi. Uz opuštenu atmosferu dotaknuli smo se osnovnih principa preživljavanja, od psihološke pripreme, prioriteta u divljini do savjeta oko pronalaska vode, hrane i skloništa.
Uputili smo se zatim prema gostinjskoj kući, gdje se kao na svadbama, družilo, jelo, pilo, pjevalo, plesalo i sviralo. Ante i Pere su nam sjajno svirali i stvarali onu opuštenu atmosferu koja nas je malo obuzela. Smijeh, pjevanje i razgovori su kružili, a zatim je slijedio trenutak koji će mi ostati u posebnom sjećanju.
U jednom trenu snažan i topli ženski glas je ispunio prostor. Bila je to Dragana i njezin mezzosopran pun emocija nikoga nije ostavio ravnodušnim. U tom trenutku, sve je stalo, svi smo bili prisutni, povezani, slušajući svaku njenu notu, a zatim se prostor ispunio velikim pljeskom. Tada sam pomislio kakav sam sretnik što dijelimo zajedno ovaj izlet i da sam dio ove generacije – generacije koja je poprilično raznovrsna, sa svim svojim različitim pričama, iskustvima i osobnostima, ali ujedinjena u jednoj stvari: Fakat smo dobra ekipa.
Iduće jutro nakon doručka, kave, fotkanja i zagrijavanja pred domom, pokrenuli smo se u 10:00 h i uputili se po Grofovoj poučnoj stazi prema Slapu Skakavac koji je pružio uistinu poseban prizor na području Slavonije. Poželjeli smo sunce nakon jučerašnjeg sivog dana i baš smo ga dobili. Sunčeve zrake su obasjale staze otkrivajući daljinu koja je jučer bila skrivena pod maglom, a priroda je bila živahnija nego jučer.
Grof Janković je prvo uredio tri izvora, uklonio dio šume i oblikovao širu dolinu. U njoj je oformio dva jezera usmjeravajući prema njima brojne izvore podno stjenovitih obronaka s istočnog ruba doline. Potom je kanalizirao potok iz jezera i usmjerio ga prema trećem manjem jezeru na zapadnom dnu doline, na mjestu gdje se dolina obrušava u kanjon rječice Kovačice niz vapnenačku stijenu. Time je stvorio Skakavac, famozan slap visok oko 35 metara.
Staklarsko groblje u blizini je jedno mjesto kod kojeg smo napravili stanku. Na tom groblju pokapani su staklari i članovi njihovih obitelji, a pokopi su se nastavili i nakon što je staklana prestala s radom, sve do 1839. godine. Izrađivala je sve vrste, a u to vrijeme bila je jedina u Hrvatskoj koja je proizvodila prozorsko staklo.
Kretali smo se tako u koloni kroz zelenilo i gustu bukovu šumu. Tlo je bilo prekriveno bujnim zelenilom, divljim bijelim lukom, a visoka stabla sa svjetlo zelenim lišćem su nas prekrivala cijelim putem. Svježina zraka, šuštanje lišća pod nogama i tiha prisutnost šume oko nas stvarali su smirujući ritam – gotovo meditativan.
Drveni vidikovac Nevoljaš, smješten na planinarskoj stazi Jankovac – Lapjak – Velika, bila je naša iduća pauza za skinuti ruksake, predahnuti i malo se posvetiti čvorologiji pod suncem.
Nešto južnije od vidikovca smo se podijelili u grupe i tu smo imali mali stres poligon s izradom bivaka. Rekao bih da smo se svi dobro snašli u tih 15 minuta, iako u takvoj strci osjećaj za vrijeme leti nevjerojatno brzo. Na odlučenoj lokaciji grane, lišće i mahovinu smo iskoristili kao izolaciju od tla, deblje grane i tanjih stabala naslonili na drvo i prekrili dio krošnjama, granama i pončo kabanicom. Nije to bilo sklonište s četiri, pet zvjezdica, ali kad si vani na otvorenom i kad znaš da si nešto sam napravio, pa makar to bilo improvizirano sklonište od grana, osjetiš neki čudan ponos. I dok smo se smijali i komentirali tuđe konstrukcije, već se mogla osjetiti ona posebna energija zajedništva koju takve situacije obično donesu.
Posljednja ekipa je preuzela kormilo i vodila nas prema autobusu. Kratki predah i priliku za impresivan pogled na Veliku imali smo na Tauberovim stijenama na kojima smo se nakratko izležavali pod suncem.
Prošli smo tvrđavu Stari Grad i nastavili se spuštati kroz Crnogoricu koja je podsjećala kao da smo na moru. Izletu se bližio kraju i po tišini u koloni osjećao se onaj fini umor sa žudnjom da izujemo gojzerice, zavalimo se negdje u hladovinu i popijemo nešto osvježavajuće.
Na parkingu smo se istegnuli, presvukli i sjeli u zagušljivi autobus koji nas je odvezao do restorana Dukat u Novu Gradišku. Oko 21:30 smo se vratili u Zagreb, umorni, pomalo iscrpljeni, ali puni dojmova, priča i onog unutarnjeg gušta.
Htio bih zahvaliti našim vodičima Zoranu, Arijani, Goranu, Lei i Ivani na mentorstvu, motivaciji i strpljenju. Na tome što ste nas podučavali, vodili, ali i pustili da se sami snađemo. Bilo je izazovno, ali s vama uz nas, ne previše teško. Vedro!
Vid B.
