Dva osvrta na izlet

Cincar, Troglav, Šator dana 30.5. – 1.6.2025.

Iako planinarim cca 30 godina, ovo je moj prvi izlet s mlađahnim PD Runolistom te sam bio dotepenec.

Izlet je vrhunski profesionalno organiziran zahvaljujući pažljivo složenom i ispoštovanom planu puta, uspješnoj logističkoj pripremi od strane sve troje vodiča te Majci prirodi koja nas je pomazila.

Prvi dan uspješno je obavljen uspon na zaista prekrasan Cincar 2006 m (K2/T1).

Drugi dan uspješno je obavljen uspon na Veliki Troglav 1913 m (K2/T2) iz Poparića lokve. Uspon sjeverozapadnom Mery stazom, silazak kružno sjeveroistočnom nešto lakšom stazom između Srednjeg i Malog Troglava. Sam uspon nije tehnički previše zahtjevan te đuturum poput mene koji zaborave u ruksak staviti WD-40 za ležajeve i amortizere mogu bez problema koristiti i štapove, ali neka stave u ruksak ginko da ih ne zaborave okrenuti prema naprijed.

Treći dan uspješno je obavljen uspon i silazak na Veliki šator 1872 m (K1/T1) lijepom turom od prekrasnog Šatorskog ili Bulinog jezera. Može se kupati.

Vodiči su uspješno liberalnim stilom vođenja držali sve pod kontrolom, tj. intervenirali su samo po potrebi, kad je bilo neophodno i diskretno.

Izlet također ne bi uspio da i svi sudionici uključujući i našeg Ivana nisu bili super kolegijalni, pazili jedno na drugo i bili jako motivirani te i oni svakako nose zasluge za uspješno odrađeni izlet na ove prekrasne bosanske planine.

Osim ove dosadne faktografije rekli su mi da napišem još štogod dojmova pa elem..

Poslije silaska s Cincara naišli smo na ata strašnomlata koji je začudo zbrisao glavom bez obzira. Čudi me zašto, kad sam imali samo čakiju u ruci. Taj je pametan, čim se drži podalje od Hominida.

Poslije silaska s Velikog Troglava imali smo bliski susret s čudnim dvonožnim stvorenjima koje je većina vidjela samo u ZOO ili TV pa su Hominidi jedva dočekali da ih izbliza upoznaju. Oni stariji 4-nošci su naravno odmah pobjegli glavom bez obzira, a oni mlađi i tupastiji koji su očekivali nešto konkretno za prigrist naivno su dohrlili. Ali umjesto toga postali su zvijezde ne društvenim mrežama (mama vidi me). Neka budala je na svojoj štali napisala čudan natpis “Stop uznemiravanju životinja”?! Svašta. Konji i krave su nas na kraju prestali gnjaviti i pustili nas na miru. Ipak su oni empatična bića i znali su da žurimo. Čekala nas je teletina ispod peke. Sutradan ujutro sam se pitao gdje je nestalo ono tele koje je cicalo mamu. To sam uvijek pitao i rahmetli babu a ona mi je to lijepo objasnila, da telići idu na vječna lovišta i da oni služe da nas usreće.

Na povratku smo na autocesti A1 upali u veliku gužvu. Kako to? To me baš začudi, jer smo o tome uspješno smišljali Akcijski plan i Nacionalnu strategiju da bi trebali što ranije krenuti za ZG dok smo ispijali kahvu duže od sat vremena u Kninu. Novinari bi svakako trebali istražiti tko je kriv i tko nas je sabotirao – možda je vlada, sigurno kninski Srbi ili masoni. Šteta što nismo imali više vremena za šopingiranja, uslikavanja i uploadanje slika na društvene mreže jer tada zasigurno ne bi bili u takvom problemu.

Al naš razbarušeni vozač Miško je posebna mustra. Iako mu je kosa uporno upadala u oči, uspješno je izbjegavao svaki kamen na više nego kvalitetnoj cesti i sprječavao da jetra i slezena ne prominu stranu. Čak je od muke na kraju i propjevao. Toliko od mene.

Hvala svim vodičima i sudionicima na vrhunski odrađenom izletu na prekrasne bosanske planine.

Kekec bez WD-40

Drugi osvrt

Produženi vikend i lokacije uspona bili su dovoljni da Goran i ja izaberemo upravo ovaj izlet kao naš prvi sRunolistom.

Pretrpanost obvezama doveli su do toga da se pakiramo ujutro prije puta. Navečer šaljem našem glavnom vodiču Branimiru upit o optimizaciji mjesta u kombiju – da li je svejedno imam li mekanu torbu ili kofer. Na odgovor da mjesta ima, pakiranju prilazim ležerno. Probudit ću se ranije, potrpati sve u veliki kofer (nije najveći koji imam, samo da znate i malo poslije 3 ujutro krećemo put Arene Zagreb. U 1 ujutro, nakon samo dva sata sna, pitam se što mi je ovo trebalo. Ali s vjerom u boljubudućnost ipak krećemo.

Putujemo s dva kombija, ukupno šesnaest ljudi. Taman.

Vjera u bolju budućnost postaje vrlo brzo još bolja sadašnjost. Put je dug ali ekipa je super pa vrijeme brzo prolazi.

Spavat ćemo u PD Kruzi na 1265 m n/v. ALI, prije nego što se zaputimo divljim putevima prema domu, red je prvo nabaviti pravi bosanski burek i pite. Na svu sreću, naš Branimir zna čovika. Nakon degustacije bosanskih delicija, spremni smo nastaviti put prema domu.

Put do njega je makadamski, pun divljih konja po zelenim pašnjacima. Koliko god puta prošli pored konja, oduševljenje nije jenjavalo. Nestvaran prizor za nas sa gradskog asfalta. Nismo ni slutili da ćemo jednoga i spasiti iz zamke kasnije tog dana.

Naš domaćin u domu je pravi prototip bosanske gostoljubivosti. Trudio se da nam bude ugodno tijekom cijelog našeg boravka a posebno oduševljenje je izazvala teletina ispod peke kao i topli tuš nakon drugog dana planinarenja.

Prvi dan osvajamo vrh Cincar (2006 m) koji leži na prostranoj visoravni između četiri krška polja: Livanjskog, Šujičkog, Glamočkog i Kupreškog. Grupa je vrlo kompaktna i uspon nikome nije prezahtjevan.

Na vrhu jako puše ali ne toliko

da se ne bi uspjeli poslikati i naći mali zaklon (napravljenu „rupu“) kako bi pojeli jedan od mnogobrojnih sendviča, keksića, datulja i svega što smo ponijeli sa sobom. Kasnije sam saznala od Štefa da se nekad smatralo da škrti ljudi

nose u goste štapiće ili perece a velikodušni datulje. Više neću nositi perece. 

Drugi dan osvajamo Troglav (1913 m), najviši vrh Dinare. S obzirom da smo prošle godine bili na Sinjalu, najvišemvrhu Dinare u Hrvatskoj, ovome sam se posebno veselila. S razlogom. Put do vrha je prekrasan. Raznolik. Od oštrih

uspona kroz šumu, sipara pa do penjanja po okomitim stijenama. Napravili smo kružnu turu što je uvijek bolja opcija ako je izvediva. Težom stazom Mery gore, lakšom dole. Pogled s vrha je nagradio sav trud.

Treći dan osvajamo Šator (1873 m). Put do početka uspona je makadam od 17 km. Dovoljno da nas razbudi. Toliko smo se već navikli na vožnju makadamom da asfalt počinje biti dosadan. Početak uspona je bajkovit, kreće od Šatorskog jezera koje je jedno od najljepših na ovim prostorima. Predstavlja ogromno ogledalo neba u kojem je moguće se i okupati. Mi smo samo „točali“ noge i hranili ribice. Sami uspon nije zahtjevan a opet pruža prekrasne poglede.

Ispunjeni pozitivnom energijom spremamo se polako na povratak u Zagreb. Prvi Runolistaški izlet definitivno neće biti i zadnji. Posebne pohvale i zahvale idu našim vodičima Branimiru, Petru i Matei.

Do sljedećeg susreta, vedro!

Suzi i Žlickasti 