Osvrt na prvi izlet OPŠ 13G Hpd Runolist
Medvednica 17.9.2023
To je to. Krenulo je. Prvi školski izlet je iza nas.
Sve je počelo u rano nedjeljno jutro. Kako kod koga, dan je započeo više ili manje stresno. Ja sam ga započeo s „ne, propustio sam alarm“. Malo je trebalo da odustanem jer znao sam da ću kasniti, ali je onda nešto u meni reklo: „brže, bolje, spremi se i put prema Tunelu“. Pred tunelom sam zatekao veliku grupu narančastih majici koja je pažljivo slušala čovjeka vičnog stasa, kratko podrezane, moglo bi se reći vojnički, kose te pravokutnih i ozbiljnih naočala – glavom i bradom el presidente Zoran.
Ta skupina je bio moj razred, moja generacija 13G. Stigao sam točno prije početka jutarnje tjelovježbe. U tom trenutku susreli smo se prvi put s onim što će nas pratiti cijelim putem, Zokijevim „anegdotama“. Krenuli smo u uspon prema početku staze broj 14. U početku su se čule samo opaske vodiča na uporabu štapova i ništa više; sva koncentracija je bila potrebna.
Nakon kraće šetnje šumom izašli smo na neki proplanak, vrijeme je za pauzu, a i novi vic. Jeste li znali da se uvijek u područje s vukovima ide s čokoladicom u džepu? Neki kažu najbolji je Twix. Čini se ta opaska je probila led jer su se nakon nje kroz kolonu počeli čuti izrazi „Ja sam…“, „Drago mi je!“. Imena su letjela na sve strane, ali najmanje u pamćenje školaraca.
Bit će potrebno ponoviti. „Imamo problem!“ čuje se na voki-tokiju. I zaista, na začelju kolone, jednom od polaznika OPŠ-a počeo se odljepljivati đon. Bez brige, glavni vodič, presidente Zoran ima cijelu rolu ljepljive trake. Počeo je motati traku lijevo, desno, dolje i preko kao potezima neke drevne borilačke vještine školarac ponovno ima funkcionalnu čizmu. Nastavljamo put prema gore šumskim putevima tu i tamo presijecajući sljemensku cestu.
Ubrzo stižemo podno posljednje postaje sljemenske žičare i dolazimo do vidikovca. Pauza za okupljanje. Prva generacijska fotografija. Prvi žig u dnevniku. Iako najviši vrh Medvednice, Sljeme nam nije bio konačan cilj, mjesto pauze za ručak; to ćemo pronaći pri popularnom planinarskom domu „Ivan Pačovski“. Zato, smo nastavili hodati hrptom prema Puntijarci gdje nailazimo na, očekivano, veliku gužvu.
Red za hranu se protezao do sredine terase i izgledalo je kao da nećemo uspjeti pojesti grah. Međutim, uz mnogo strpljenja, grah je bio ispred mene. Došla je obavijest: „Budite spremni za 15 minuta.“ Valja napomenuti da je to bilo dodano vrijeme na prvo planirano za polazak. Na brzinu se pojeo grah, pospremio ruksak, pripremili štapovi i krenulo na mjesto okupljanja. Nakon pauze na Puntijarci noge su nas povele stazom 21 pa Bikčevićevom stazom prema odmorištu Mrzljak.
Tamo smo slušali predavanje o povijesti planinarstva. Prvi hrvatski uspon postigla je žena. Sljeme je visoko 1033 metara, a dinara 1876-ak (op.a. 1831 mnv). Naučili smo prve čvorove – osmicu iliti vodički i osmicu s uplitanjem. Nastavili smo put prema dolje. Smanjila se buka razgovora u koloni, a povećala koncentracija – učimo koristiti štapove za spuštanje.
Odabirom puta ne srećemo puno planinara, ali siguran sam da je jedan par zapeo za oko svim školarcima i vodičima. Spuštanje je bilo rutinsko i prolaskom kroz Tunel došli smo na polaznu točku. Jedino što nam je preostalo je poslušati još pokoju anegdotu, odraditi istezanje, saznati nove informacije vezane za nastavak školice i sljedećih izleta i – bili smo raspušteni.
P.S. pri usponu se dogodilo da se neimenovanom školarcu raspao đon i na drugoj čizmi, glavni vodič, predsjednik je spretno izvadio traku, popravio čizme i školarac je uspješno završio izlet.
Živjela ljepljiva traka!
Luka Č.
