Medvednica

Osvrt na ispit OPŠ 12G Hpd Runolist

Medvednica 20.5.2023

 

  1. svibnja 2023. mnogima je bio običan dan, no ne i 12. generaciji OPŠ HPD-a Runolist koja je tog dana polagala završni ispit.

Okupljanje je bilo dogovoreno na Markuševcu u 7.30. Kao i obično neki su dotad već popili i kavu i pelinkovac, a neki su pristigli u zadnji tren.  S đacima je oduvijek tako…

Na igralištu OŠ Markuševec pozdravio je naš vodič Filip Starčević, podijelio nas u šest grupa, potom svakoj grupi predao planinarsku kartu koju je trebalo usjeveriti i onda azimutom odrediti smjer kretanja. Naravno da je prvoj grupi bilo najteže, no srećom predvodili su je Ivona i Robi, dvojac spreman za najteže izazove.

Ivona je polaznom vježbom pokazala da tog dana ništa neće biti labavo. Pridružili su joj se vodiči koji su dragovoljcima iz svake grupe pregledali ruksake. Na opće zadovoljstvo svih prisutnih prigovora nije bilo i ispitna avantura je mogla početi.

Bračni par Tolić na početnoj točki utvrdio je da ispitu pristupa trideset dvoje planinara te da ih prati sedmero vodiča.

Prije polaska doznali smo da jedan dio puta vodi kroz privatno dvorište. Dok smo čekali da Robi razriješi tu enigmu, jedna baka nam je otkrila da nas čeka lijep put, ali pun krpelja. Robi je ispitao teren i, poput pravog vodiča, odlučio kojom rutom nastavljamo naglasivši da je prvih 50 metara sklisko i teško zbog gustog raslinja, ali da onda slijedi ravniji, lakši dio.

Nagrađeni pljeskom za uspješno odrađenu prvu dionicu puta vodstvo smo predali drugoj grupi. Drugu, treću i četvrtu dionicu savladali smo ko od šale. Peta dionica nas je malo usporila zahtjevnijim, mokrim stazama, a šestoj smo se veselili kao šlagu na torti.

Premda svi „imamo planinarskih staza u nogama“, nekima je cilj opet bio, neću reći teško dostižan, ali sporo dostižan svakako. Na sreću naši su vodiči navikli na školarce s „velikim srcem i bolnim nogama“. Pred završnicu uspona ugledali smo Suncem obasjan planinarski dom.

Uz smijeh i graju smjestili smo se na klupice i „navalili“ na jelo. I baš kad smo pomislili da smo u raju, Zoran nas je pozvao na čvorologiju. Kako bi stvar bila što čvorastija, Zoran nas je podijelio u grupe i onda nam brzinom munje dijelio zadatke. U svakoj grupi se našao poneki štreber, ali i potpuni neznalica. Vodičima je bilo dovoljno pogledati naša zbunjena lica dok je Zoran izgovarao sekunde, naglašavam sekunde, za izvršavanje zadatka. Zar Zoran ne zna što su sekunde – ništa, a minute – minute već možemo nazvati vremenom.

Nakon toga uslijedio je pravi ispit, odnosno podjela u dvije ispitne grupe. Prva grupa je u podrumu polagala pisani dio ispita, a druga je dobila zadatak pomoću azimuta pronaći još dvije točke na karti. Nakon uspješno određenih ruta kretanja, parovi su počeli orijentacijski dio ispita. Vodiči su nas „ohrabrili“ pričom da su na zadnjem ispiti jedan par čekali nekoliko sati. Al’ 12. generacija nije tako smotana, dapače svi su parovi u kratkom roku pronašli sve četiri točke te vodičima na stol servirali pronađene brojeve (8952).

Uslijedio je sat istinske provjere čvorologije. To je značilo susret s vodičem – oči u oči. Više nismo mogli prikrivati svoje neznanje. Zahvaljujući vodičima, to nismo ni trebali. Kako je Filip to lijepo i smireno rekao: Ispit je prilika za učenje. Hvala, Filipe, jer ispod naših osmijeha ponekad se kriju nervoza i strah od neuspjeha, a s tobom ili bolje rečeno baš zahvaljujući tebi shvatili smo istinsku vrijednost čvorova.

Dok je prva skupina izlazila iz podruma, članovi druge skupine zbunjeno su gledali njihova namrštena lica i slušali njihove pritužbe na težinu ispita. I premda odrasli, nasjeli smo na prvi dio ispita u Zoranovoj režiji. Srećom uskoro smo dobili pravi ispit i pokazali znanje kojim smo naše vodiče vjerojatno oborili s nogu.

Vrijeme je brzo prolazilo i mi smo opet ogladnjeli. Oko 16.00 Filip nas je obavijestio da je vrijeme povratka i na veliku sreću sporih krenuo širokim, dobro utabanim putom. Mislim da nikad prije nismo tako brzo hodali. Stigli smo do Tigrovog oka, jezera koje je „rođeno“ s našom domovinom.

I baš kad smo pomislili da je kraj izleta blizu, dočekale su nas uske, strme staze. No, vrijeme nam je bilo naklonjeno i brzo smo stigli do tunela. Hladovina i mrak tunela utišali su naše misli, ispunile nas zahvalnošću te smo točno u 19.00 stigli u Gračane.

Pod Ivoninim vodstvom razgibali smo naša umorna, al’ zadovoljna tijela, pozdravili se i krenuli svatko svojim putom.

Hvala Filipu, našem glavnom vodiču, hvala svim pomoćnim vodičima na ovom ispitnom i inspirativnom izletu.

Neka nam i ubuduće bude vedro!

Branimir T.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)