Osvrt na izlet
KANJON KRUPE 16.07.2023.
U inicijalnoj verziji ovaj tekst je počinjao „ Za prvi izlet u mom novom planinarskom društvu izabrao sam kanjon Krupe, ne zato što se radi o kanjonu nego zato jer se čini da put ide uglavnom samo nizbrdo“ .
Ipak, odlučio sam tekst malo doraditi i kao uvod staviti odgovor Chat GPT-a na pitanje što je to Murphyjev zakon, tako često pravilo u planinarstvu, speleologiji i svim drugim aktivnostima gdje se moraju uskladiti više od dvije varijable.
„Murphyjev zakon, također poznat kao zakon neizbježnosti ili zakon nesreće, je popularno izrečena poslovica koja kaže da “sve što može poći krivo, ići će krivo”. Ovaj zakon izražava ideju da ako postoji mogućnost da nešto pođe po zlu, vjerojatno će se i dogoditi.
Murphyjev zakon proizlazi iz iskustava i promatranja svakodnevnog života. Bez obzira na to koliko pažljivo planiramo ili koliko se trudimo izbjeći probleme, uvijek postoji šansa da se nešto neočekivano dogodi. Ovaj zakon je postao popularan jer mnogi ljudi mogu se poistovjetiti s tim iskustvima.
Murphyjev zakon se često koristi kao podsjetnik da trebamo biti spremni na neočekivane situacije i imati plan B. To znači da trebamo biti fleksibilni i prilagodljivi, kako bismo se mogli nositi s izazovima koji nam se mogu dogoditi.
Iako se Murphyjev zakon može činiti pesimističkim, mnogi ljudi ga također koriste kao podsjetnik da prihvate nesavršenosti i da pronađu humor u situacijama koje ne idu po planu. Ponekad, smijeh i optimizam mogu biti najbolji način da prevladamo izazove i nastavimo naprijed.
Ukratko, Murphyjev zakon je izreka koja nam podsjeća da se stvari neće uvijek odvijati onako kako smo planirali. On nas potiče da budemo spremni na neočekivane situacije i da pronađemo načine kako se nositi s njima. Bez obzira na to koliko se trudimo, ponekad ćemo iskusiti neuspjehe i probleme, ali je važno ostati pozitivan i pronaći način da se nosimo s njima.“
Upravo ovaj zadnji dio koji govori o humoru, pozitivnom stavu i sposobnosti prevladavanja prepreka je dio koji bi se savršeno mogao uklopiti u opis organizacije ovog izleta. No, krenimo redom…..
Alarm je bio postavljen na 4:00 i korektno je odradio svoju funkciju. Stvari su bile spremljene dan ranije, google maps kaže da do Lisinskog imamo 17 minuta, ipak ostavljamo 25 minuta za taj put. I naravno, svi su semafori bili crveni tako da je i tih 25 minuta na kraju izgledalo prilično nategnuto. Stižemo na vrijeme, ukrcavamo se, uz svečano uručenje iskaznica koje nisam podigao od učlanjenja u društvo krećemo prema Ziru i prvoj jutarnjoj kavici. Vožnja uglavnom prolazi dremuckajući i promatrajući našeg Miška kak vozi ko da nas je ukral.
Malo prije Zira sam skužio da mi je lova ostala u ruksaku pa moram žicat da mi se otvori bunker kako bi mogao uzet lovu, nije da ne znam da sve stvari treba imat kod sebe…al eto, dogodi se. Pauza je brzo završila i nastavljamo put prema Ravnom Golubiću. Atmosfera u busu je i dalje tiha, uz par uputa našeg glavnog vodiča stižemo na polaznu točku današnjeg izleta. Iskrcavamo se, presvlačimo i sve stvari koje ne planiramo nositi sa sobom ostavljamo u busu. Spuštamo se od busa par stotina metara niže do, pretpostavljam, nekog obiteljskog gospodarstva sa čijeg nas krova znatiželjno promatraju koze. Tu se sastajemo sa članovima koji su došli svojim autima, što će se kasnije, u skladu sa zakonom opisanim na početku teksta, pokazati jako korisno.
Uz dodatne upute, razgibavanje i dodijeljenog mi zadatka da napišem ovaj tekst krenuli smo put „vratoloma“ (na karti se staza tako zove, opravdano) pa prema Krupi. Nakon kratkog, jako kratkog hoda, vodič zaustavlja veselu i hoda željnu ekipu pa se uz meni nejasnu komunikaciju vraća nazad, a nas ostavlja u neizvjesnosti čekati informaciju kaj se dogodilo. Napokon saznajemo da je naš Miško razbio bus (ne toliko da se ne bi mogao voziti) i da smo, doduše još neslužbeno, u problemu.
Kasnije, putem također saznajem da je Miško odlučio totalno nas razočarati izbacivši nam sve stvari na jednu veliku hrpu pokraj cilja našeg putovanja i vratiti se solo u Zagreb. Kako god, ta sva pitanja i dvojbe su prije svih pale na našeg glavnog vodiča Zorana koji je cijelim putem u nemogućim uvjetima pokušavao uhvatit signal i organizirati nam povratak u Zagreb. Spust po „Vratolomu“ do Zrmanje je bio jako strm i jako topao, siguran sam da se nitko nije nahladio ni dobio ozebline.
Silaskom smo produžili do slapa Visoki Buk, napravili par fotkica, malo se oporavili i krenuli naprijed (odnosno nazad) prema Krupi, Kudinom mostu i obećanom nam kupancu koji je na onoj žegi „vratoloma“ bio jedina pozitivna mantra koju sam ponavljao do prvog hlada. Na stazi smo uživali u obilju prekrasnih vidika, čemu svjedoči i zatrpana memorija telefona dan kasnije, doduše staza je cijelim putem bila obložena tvari promjenjive konzistencije i neugodnog mirisa za koji sam usput saznao da je nusproizvod naše ekološke stočarske proizvodnje, iako, kladio bi se, da krava ne može tim putem…i očigledno izgubio.
Na jednom mjestu smo uz podfrknute nogavice pregazili rijeku pa sa druge strane nastavili dalje. Uz Kudin most smo se fino okupali, ohladili, najeli, okrijepili i po odlasku otkrili priručnu, od poreznog sustava skrivenu birtiju, koja donosi spas svima onima koji se nisu opskrbili sa dovoljno tekućine, a nemaju povjerenja u sustav filtracije vode koju nude naši vodiči. Dalje je put vodio preko mini feratice „samo ravno i samo po livadi“, kako nas je uvjeravao naš vodič Zoran, ako bi netko pitao za konfiguraciju terena, a na pitanje kada stižemo odgovara –„ čim dođemo stigli smo“. Danas, s odmakom od par dana čini se da nismo puno hodali i već smo se našli pred Manastirom Krupa.
Nakon par razmijenjenih riječi sa lokalnim stanovništvom i zahvale na čuvanju stvari s uredno nabacane hrpe preuzeli svatko svoje, presvukli se, popili nešto hladno i u razgovoru čekali prijevoz koji je dogovorio naš već ranije mnogo puta spomenuti vodič Zoran. U konačnici, sretno i spretno smo prebačeni do drugog busa koji nas je čekao u Golubiću. Od polaska do dolaska u Zagreb atmosfera u busu je bila bitno drugačija od one s početka izleta. Izdvojio bi samo da smo uživali u koncertu imaginarnih gitara gdje se do danas nisam uspio odlučiti koji je izvođač na mene ostavio upečatljiviji dojam.
Na kraju, zahvalio bi se svim vodičima koji su uz puno pažnje i obzira izgurali ovaj izlet, a pogotovo Zoranu koji je u nemogućim uvjetima još jednom dokazao da Murphyjev zakon je samo zakon, a zakoni su tu da se…u skladu s njima i dalje radi po svome.
Osvrt napisao : Ervin Petković
Grafički uredio : Luka Petković