Osvrt na izlet
Vrtača (2181 m), Karavanke, Slovenija, 15. 07. 2023.
OSVRT – VRTAČA
Evo nakon dužeg vremena dogodio se i izlet u Sloveniju. Kad sam vidio u raspisu gdje se planinari za vikend, postavio sam si pitanje :“ ići li na more ili za mene nepoznatu Sloveniju?“
Još kao klinac odlazio sam često na skijanje (Krvavec, Kanin, Golte) ali nikad nisam planinario po meni nepoznatim vrhovima u Sloveniji. Kad se približavao datum izleta javio sam se glavnom vodiču te je taman bilo još nekoliko mjesta za moju novu avanturu. 🙂
Došavši i taj dan izleta, veselo društvance je krenulo iz Zagreba u 6 sati te sam tada prvi put upoznao Igora – našeg glavnog vodiča. Na prvu mi se svidio i dojmio svojom smirenošću i profesionalnošću.
Nakon 3 sata vožnje dolazimo na našu polaznu točku – Ljubelj. Dok se spremamo i oblačimo za početak planinarenja na parkingu, Igor nas provjerava i zapitkuje imamo li svu potrebnu opremu i dovoljnu količine vode jer ovo nije bezazlen izlet (kondicijski i tehnički zahtjevnija tura uz vrućinu). Već u to vrijeme ujutro bilo je dosta vruće, a nismo još ni krenuli. Nakon Igorovih uputa prije polaska za samu hodnju, ekipa je krenula prema domu Zelenici po laganom makadonskom putu obajsanom suncem, a kao i uvijek nismo ni sami znali što nas čeka…
Dolaskom do doma na Zelenici uzimamo pauzu od 15 minuta. U dogovoru sa vodičem neki ostaju tu odmarati jer su ostali zatečeni da više od pola puta nema hlada te odlučuju ostati kod doma na laganom „chilanju“ i okrijepi.
Ostatak ekipe oduševljeno kreće dalje u naš pohod prema vrhu. Razmišljamo o vrućini koja nas nimalo ne štedi. Tješimo se činjenicom da će na višoj nadomorskoj visini biti manja temperatura i da će nam biti lakše. Hodajući dalje uživamo u hladovini šume još neko kratko vrijeme, dok ne dođemo do dijela staze kojim šumski dio staze napuštamo. Dok bjesumučno tražimo malo hlada jer je pakleno vruće, pogled nam se lagano otvara prema Vrtači, a oko nas se vide dijelovi Karavanke, Košute te Begunjščice.
Uskoro dolazimo do račvanja staze koja dalje vodi prema vrhu Stolu,a mi tu radimo laganu pauzu prije penjanja strmim dijelom prema prijevoju na Vrtaču. U hodnji prema vrhu stalno se mimoilazimo sa grupicom Slovenaca koji nas propitkuju „zar stvarno želite ići gore?“ 🙂
Naravno da nas to nije pokolebalo i mi nastavljamo putem dalje prema grebenu gdje lagano pazimo na odron kamenja i koristimo ruke za pridržavanje balansa. Ova velika prostranstva samo nas zovu da nastavimo dalje jer nije bitno dal je vruće, i dal je teško i dal je možda zastrašujuće. Toliko je lijepo i očaravajuće da te samo vuče i dalje, i dalje 🙂 Inače Karavanke zajedno sa Kamniško – Savinskim Alpama čine prirodnu granicu između Slovenije i Austrije te su najduži europski planinski masiv.
Došavši pred sam vrh našli smo mali, ali slatki kutak stijene za kratku okrijepu vode (neki rakije) te usput čekamo ostatak ekipe da svi dođemo skupa do vrha.
Ovdje nam se ukazalo malo vjetra što nas ne čudi, a zapravo nam svima godi jer smo mislili već „ kako ovu vrućinu izdržati…“. Krenuvši dalje, bacamo poglede unatrag i uživamo jer priroda i pogledi su na sve strane zaista predivni, ali moramo dalje jel naš cilj je uskoro blizu.
Došavši na sam vrh ugledali smo veliki cepin koji označuje vrh „Vrtače“ – 2181 m te smo tu ostali neko vrijeme na okrijepi, slikanju i uživanju u pogledima na sve strane.
Meni je ovo osobno jedan od dražih izleta jer volim široke poglede i malo adrenalinskog izazova. Pogled je fenomenalan i čaroban uz hladnu pivu. Nekima nevjerojatno, ali istinito. 🙂
Usput Igor mi je ispričao i pokazao kako se ovu zimu penjao drugim smjerom, ali u zimskim uvjetima – ostao sam zaprepašten, ali i očaran zamišljajući kako mu je bilo! (respect do neba!) 🙂
Rasprostrili smo se po grebenu kao da smo na plaži, ali uskoro se morali poći natrag prema domu na Zelenici. Vjetar nas je sve rashladio tako da je spust u dolinu ipak bio nešto lakši. Sipar koji nas je čekao u spustu prema dole izgledao je na prvu zastrašujuće, ali na kraju i nije se pokazao baš tako strašan i nesavladiv.
Na kraju, uživao sam prolazeći ovu stazu sa svim divnim ljudima iz društva. Neki su sumnjali u sebe, a neki su prolazili stazu bez problema. Dolaskom do doma Zelenica svi smo bili očarani ljepotom današnjeg izleta, ali i naravno zaslužili smo i okrijepu uz dobro pivo , a neki i gemišt J Tamo smo napravili pauzu od sat vremena uz slikanje i nakon što smo se rekuperirali krenuli smo prema Ljubeju.
Hvala glavnom vodiču i svim pomoćnim vodičima, a meni ostaje uspomena uz slogan „Vidimo se uskoro opet na nekom vrhu“…
„May the force be with all of us in the mountains…“ 🙂
Vedro do novih druženja, Matija! 🙂
