Osvrt na izlet.
Istra
Vale di tono Raša kamp Tunarica 19.03.2023.
Putopis novopečene planinarke – izlet Vale di tono Raša kamp Tunarica
Mnogo toga kreće iz djetinjstva, pa tako i ljubav prema prirodi. Još kao klinka sam tople dane provodila na izletima po šumama i u šetnjama po brdima, a ljeta skakutajući po stijenama.No, kako su godine prolazile a obaveze dolazile, sve to je palo ne u drugi, nego deseti plan.
Skačemo u 2022. i preskačemo ne tako lijepe događaje koji su nas zadesili posljednjih godina. Nakon svega što se izdogađalo, bilo je pravo vrijeme, ili bolje rečeno, krajnje vrijeme da se pokrenem. Nedostajala mi je priroda pa reko što ću nego planinariti – i tako sam postala član Runolista. Nakon dugog biranja prvog izleta, načekavanja prijatelja, ovih i onih da idu sa mnom, napokon sam odlučila prijaviti se na izlet Vale di tono Raša kamp Tunarica – more i krš, ne mogu pogriješiti.
Sama ali spremna, s potpuno novim gojzama i štapovima, kročila sam oko Lisinskog dok nisam ugledala nekoliko buseva. Nije bilo na odmet sjesti u onaj pravi, pa sam pitala jednu damu koji je bus za Runolist. Na jednom više nisam bila sama – pričale smo cijelim putem i naučila sam kako su gojzerice i štapovi jedna tisućina opreme. Decathlon, here I come!
Došli smo u kamp Tunarica oko 10, razgibali se i krenuli. Put nas je za početak vodio uz obalu kroz kamp, pa uzbrdo prema prvom selu Sveti Lovreč Labinski. Sunce je obasjavalo kućice, vrtove i livade obojene cvijećem. Uz laganu šetnju i čavrljanje smo se popeli dovoljno visoko kako bi se pogled na Raški zaljev počeo otkrivati. Nakon kratkog odmora smo prošli i drugo selo Viškovići i rekla bih pomalo grubo, napustili civilizaciju. Slijedio je lagani uspon po kršovitoj stazici s koje je napokon pucao predivan pogled na Jadran i otoke.
Bila sam zabavljena svojim mislima i kada sam podigla pogled, bili smo kod table „staza Svete Lucije“ i skretali desno kako bi došli do najviše točke. Volim žešći tempo pa sam bila na početku i među prvima se uspela na vrh – i ostala očarana. Svijet je stao na 5 minuta dok se grupa skupljala i divila pogledu. Na kopnu smo bili okruženi brdima, a prema jugu se protezao pogled preko Istre, Cresa, Lošinja i predivnog modrog mora. Nakon fotkanja smo se zaputili prema selu Skitača koje je bilo „evo iza onog brda“ prema riječima vodiča. Ali želja za ručkom koji me tamo čeka je učinila put dužim no što je doista bio. Napokon smo došetali do sela koje je djelovalo sneno bez zraka sunca koje bi osvijetlile stare kamene kućice. Veseli smo kročili u planinarsku kuću i grupirali se za stolove. Nakon druženja uz ručak, siti i odmorni, nastavili smo dalje.
Pred nama je bio strmi spust koji nas je usporio i po prvi puta se grupa počela primjetno razdvajati. Nespretno sam koristila štapove, ali sam srećom upoznala još jednu damu koja je pohađala planinarsku školu pa me podučila što i kako raditi. Spustili smo se do Crne Punte, rta gdje smo se napokon približili moru. Put je zavijao opet prema unutrašnjosti i uzbrdo popraćen šumom valova koji je polako nestajao što smo dalje išli. Sada smo već bili potpuno okruženi šumom te su mi se na put priječile grane drveća i grmova uz puteljak. Iako smo se probijali naprijed, grupa se potpuno podijelila.
Moram priznati da sam već lagano priželjkivala kraj puta jer sam osjetila da su mi noge otežale. A u kojem god trenu smo pitali koliko još, odgovor je uvijek bio – pa nekih sat vremena… vječnih sat vremena hahah. I tako smo pratili put dok nismo naišli na račvanje. Grupa ispred nas je već odmakla pa smo čekali vodiče koji su pratili našu grupu. Nakon pogrešnog skretanja i mini –avanture smo se pridružili prvoj grupi na obali. Skočila sam do mora umočiti ruke, a hrabri su i ugazili u vodu.
Nakon odmora na plaži smo krenuli dalje i ubrzo došli do dijela puta koji vodi uz samu obalu – meni osobno najdražeg koji mi je vratio laki korak! Uz dobro društvo i predivan pogled na obalu i borovu šumu,osjećala sam se kao klinka skakutajući po stijenama. Vratili smo se u kamp oko 5 pa na žalost nismo svratili u Labin u povratku. Malo žalim za navodno najboljom pizzom u Hrvatskoj, no to svejedno nije pokvarilo predivan dojam koji je ovaj izlet ostavio za novopečenog planinara.
Dragi ljudi + svježi zrak + more + šarena priroda + zdravi umor = savršena kombinacija za sreću!
Lucija
