Osvrt na završni izlet OPŠ 8G Hpd Runolist
PAKLENICA 12. i 13. 6. 2021.
Pakleni leteći medvjedići u gojzericama. Kasnila nisam, osvrt dobila jesam. Planinarski školarci Leteći medvjedići na dražesnom posljednjem školskom izletu u Paklenicu. Planinari se znaju našaliti i kažu da je ime dobila po paklenim i izazovnim stijenama no dobila je ime po šumi crne smole tzv. paklini. Prije nego što polete, tko su to Leteći medvjedići!? Zaljubljenici u planine 8.generacije OPŠ jedne večeri na Papuku vođeni glasom i gitarom naše tete Elizabete kad je zapjevala: “Ako voliš planinu, rijeku i cvijet primit će te odmah u svoj šumski svijet, ti čudesni maleni Leteći medvjedi!” To smo upravo mi škvadra vesela u skrivenom šumarku.
Nakon što smo svladali čvorove, orijentaciju i ostale planinarske zanimljivosti stiglo je vrijeme i za dugo iščekivani polazak na završni izlet. Uslijed sveg uzbuđenja, pred izlet more upitnika, kako sve smjestiti u ruksaku i ujutro pred put zadnja eliminacija nepotrebnog. Ruksak i dalje težak, a mi hrabri i ne damo se. Medvjedići kreću rano na put i staju u posjet prijateljima medvjedima u Macoli koji jedu najbolje uštipke. Vodič Daniel jedva čeka da obujemo gojzerice i pokaže nam sve lipote Velebita. Svaka skupina ima “metlu”, a ovog puta su to vodičica Ivana i Zoki kako bi školarka Rina rekla “El presidente”. Dolaskom u Kanjon Paklenice smo ugledali prilično vještih penjača na stijenama i tako mi razgibani krećemo kroz kanjon do Anića kuka. Medvjedići pomalo preletjeli potočić no ne bez dobre okinute fotke Dominika i Anite.
Uz poneki uzdah što od ljepote što nas okružuje što zbog napora i terena dolazimo do ravnog predjela tik pred vrh. Taman kad smo pomislili da smo blizu vrhu, kažu skidaj ruksake u šumarku, kreće uzbudljivi dio . Poneki su trebali zaštiti svoje šapice, stavili rukavice i veselo četveronoške do vrha. Vjerojatno uz poneku misao u smislu što je nama ovo trebalo. Evo i kućice za žig, spretno se vade plave knjižice i lupaju žigići u veselim bojama. Uz još pokoji korak i uzdah, evo nas na vrhu Anića kuka. Koze su taman otišle sudeći po svježim tragovima, a sad je red na medvjedićima da zasluženo odmore šapice. Sretna, ozarena lica, promatramo planine i more. Zadivljeni pogledom koji seže preko Paga, Svetog brda, Vaganskog brda i ostalih prirodnih ljepota. E sad bi bilo i vrijeme za okrjepu.
A gdje drugdje nego na ulazu u špilju. Vade se bobice, banane i prazne teški ruksaci. Odlazimo preko cvjetnih livada i Mirila gdje sunce i kamen čine sveti spoj te duša starih velebitskih naroda nakon mjerenja prelazi u svoje mirilo i dobiva novi dom. Šapice umorne vedro hitaju prema Domu na Paklenici, tzv. nekadašnjem Borisovom domu. Zamišljeni medvjedići putem svatko u svojim mislima. I tako nastane ova pjesmica. Iris vješto korača, Ljuba se kolača laća. Katarina o vrhovima mašta, Petar putem radi svašta. Damir na more želi, Rina podzemlju se veseli. Dominik pomalo fotka, Karolini ne fali smješka, Borisa peku oči, Karmen hitro kroči. Goran zavoje broji, Ana Borisu kolibu kroji. Ružica o stijeni sanja, Iva kroji putovanja. Lucija po Velebitu skita, Sven na more pohita. Anita pjesmu stvori, Elizabeta tiho zbori. Dino šalu juri, Zora za suncem žuri.
Marko planinarske točke broji, Ana Maria visine se ne boji. Nada stihove smišlja, Zoran F. smicalice spravlja. Ana Č. šešir moli, Tatjana plavu boji voli. Ivona čvorove tvori, Dino vodičku brigu mori. Zoran Š. smjerove osigurava, Željko medvjediće čuva. Snježana sliku malja, Igor se u grmu valja. Danka Velebitom plovi, Ivana lipu boju lovi. Zoran F. smicalice spravlja, Daniel čvorove popravlja. Mirna osmijeh ima. Uz pjesmu svaki korak je lakši. Sve naše brige paklenog dana nestaju dolaskom u crveno – crno kolibu iz snova Dom Paklenica. Živopisne čuvarice Irene ovaj put bilo nije, Andrija trkač tu je. Zoran je dao uputu da muški medvjedići idu desno, ženski na lijevo u sobe. No ipak poneki ženski medvjedić je zalutao desno.
Najhrabriji su uronili u kristalno čistu zelenu vodu potoka Brezimenjače. Nakon svih ugađanja osjetilima medvjedića, najfinijeg povrtnog variva i graha s kobasicom slijedi program a la Zoran. Uz neizostavne pošalice, nema tko nije dobio nagradu za doprinos u školici. Po nagradama reklo bi se da smo 5+ generacija. Po osjećaju u srcu i duši koji ostaje nakon ove školice, planine su zaista probudile u nama ono što smo osjećali na izletima dok smo bili djeca. Medvjedići otišli na počinak u sobe sa zvukom šuma potoka u pozadini. Jutro usred čudesne prirode, pranje zubi, pored potoka, umivanje i prva kava kako bi domar Andrija rekao Ljubi, polako, to je proces. Naručili za doručak kajganu, dobili tvrdo kuhana jaja i kobasicu. Ali kaže planinarska etika, daj što daš. Kad najednom stižu i oni.
Tovari se spuštaju prema gradu u nabavku novih jaja za kajganu. Nakon razgibavanja, teška srca stavili ruksake na leđa i krenuli s noge na nogu prema Manitoj peći. Prođemo poneki prijevoj kad kaže vodič Goran, samo još njih 9. Uvjereni da se šalio nastavimo hodati nekih sat vremena odmahujući rukom. No zaista je bilo tako, ukupno 13 prijevoja i poneki Zub od Manite peći koji opako se prijeti do dolaska na ulaz do špilje Manita peć. Špilja nas je ostavila bez teksta te smo s posebnim guštom proveli koju minutu bez svjetala i u potpunoj tišini špilje. Neobično je to podzemlje. Vrativši se, slijedi kratka provjera tko je sretni dobitnik pokojeg kamena u ruksaku.
Silazak prema kanjonu i posjet Podzemnom gradu Paklenica s izložbom slika i umjetnim penjačkim stijenama. Nakon kratkog odmora zasluženo na sladoled i piće u Bunkeru. Najhrabriji i željni novih izazova uz pomoć Dine i oba Zorana iskušavali su penjanje po stijeni. Neki su rođeni za takve penjačke izazove i pravi ih je gušt gledati. Ispunjeni pozitivom odlazimo do Starigrada na okrjepu i ozareni i sretni polijećemo prema Zagrebu. Uz sjetna sjećanja na predivna dva mjeseca druženja, upoznavanja sebe i drugih, veselimo se novim koracima u gojzericama. Planine nas zovu i moramo poći.
Snježana Bunjački
