Osvrt na osmi izlet – ispit OPŠ 8G Hpd Runolist
Puntijarka 5.6.2021.
I došao je taaaaj dan! Ispitni dan nakon dva mjeseca druženja i učenja novih znanja i vještina. Mjesto susreta za polazak u jedan vrlo dug dan je osnovna škola Gračani, 7 h, a odredište Puntijarka na Sljemenu. Prvi izlet je također bio Sljeme, tada se gotovo nismo poznavali, ali danas se svi međusobno pozdravljamo, pričamo kao da se znamo godinama. Upravo predivan duh zajedništva i vesela energija je ono po čemu će se pamtiti ova generaciju. Vodiči su nam poželjeli sreću na ispitnom danu te nas podijelili 4 grupe. Svako grupa je dobila kompas i kartu u kojima je označen dio puta koji će voditi. Nismo baš bili s tim oduševljeni jer nam se još spavalo, a znali smo da nas ispit iz orijentacije još čeka kod Puntijarke, ali shvatili smo to kao jednu dobru vježbu pred ispit.
Prvi dio puta je predvodila grupa broj 1. Mislila sam da će to biti uobičajena ruta do Sljemena, no prevarila sam se. Nedaleko od škole, skrenuli smo lijevo na neki mali zeleni puteljak, vrlo uski i zarastao travom koji uopće nije izgledao kao put. Sunce je taj dan bio vrlo jako od ranog jutra, svi smo se pitali kud nas to vodi grupa broj 1. Čula sam da je Ana komentirala da je to staza 57 i da je jedna od najtežih. Petar je odlučio vjerovati GPS-u na mobitelu umjesto kompasu i karti te nas je odveo jednom vrlo strmom dionicom. Svi smo bili na izmaku snage, a tek je prošao prvi dio puta. Dok nas je grupa 2 vodila u jednom trenutku smo krenuli krivim putem, međutim, Zoki kao pravi glavni vodič, pazi na nas te nam je svojim kašljanjem ukazao na pravi put.
U grupi broj 3 sam bila ja i također smo odabrali teži put, misleći da ćemo tako brže stići. Došavši do jednog dijela puta, primijetili smo da je kraći put do Runolista s Leustekove staze vrlo zapušten i konzultirajući se s drugim polaznicima odlučili smo da idemo ipak duljim putem, kako ne bi pokupili krpelje i izgrebli se od zapušteno drveće i travu. Sunce je postojalo sve jače, ponestajalo je snage i jedva smo čekali da dođemo do Runolista. Kad smo napokon stigli, napravili smo pauzu, poslikali se te krenuli iza Runolista graditi bivke. Svaka grupa je dobila izgraditi odnosno popraviti postojeće bivke. Moja skupina vrijednih ručica je odlučila postojeći bivak uništiti jer nije bio dobar i sagraditi potpuno novi. Moram priznati da sam bila skeptična kako ćemo to izvesti, no malo pomalo, skupljajući granje, travu, lišće i drveće, bivak je poprimio svoj pravi izgled. Zaista, sve ekipe su napravile prekrasne bivke i baš sam bila ponosna na sve nas. Neki su se nadali da će probati i crve, no nažalost nije ih bilo.
Od Runolista do Puntijarke vodila nas je grupa broj 4. Kad smo napokon stigli na Puntijarku svi su komentirali da su mrtvi umorni i kako će još odraditi ispit. Na Puntijarki nas je dočekalo troje kolega koji nisu mogli ići pješice i zavidjeli smo im na njihovoj odmorenosti. Nakon ručka i odmora, podijelili su nas u dvije skupine, jedna je otišla pisati test, a druga se podijelila na praktični dio ispita – orijentaciju i čvorove. Ispit iz orijentacije ću jako dugo pamtit jer sam napravila ogromnu grešku, tako da smo Karolina i ja sat vremena trčale i tražile točke, a nikad nisam mislila da ću moći trčati po brdu, ali upravo čar ove škole jest u pomicanju vlastitih granica i svladavanju osobnih izazova.
Nakon što smo svi riješili sve testove imali smo kratko natjecanje u brzini izrade čvorova po grupama. Odjednom je bilo već 18 sati i trebali smo krenuti kući, spustili smo se jednostavnijom rutom nego kojom smo došli, pravom Bikčom, koja će nas uvijek podsjećati na Runolist, jer mnogi su tek u školi naučili koja staza je prava Bikča. Putem smo sreli veliku zmiju, i to je bila druga ili treća tog dana. Po tradiciji izlet je završio razgibavanjem. Dan je bio tako dobar i pun doživljaja da nam se nije išlo kući, pa smo otišli na pivu. Na moje oduševljenje imali su Osječko pivo i to crni radler, koji se u Zagrebu rijetko nalazi. Izlet na Sljeme tog dana je bio jedan od onih kad sam napravila najviše kilometara hodanja, budući da je aplikacija na mobitelu pokazala čak preko 21 km kretanja.
Na kraju moram reći da mi je ova škola jedno od najboljih životnih iskustava. Donijela mi je nova znanja i vještine, puno smijeha i zabave, pomicanje brojnih osobnih granica, a najveće bogatstvo su ljudi koji dijele sa mnom ljubav prema prirodi i pokretu i s kojim ću nastaviti planinariti – Leteći medvjedići, jer kako kaže pjesma:
U šumarku skrivenom medvjedića je malih dom,
oni čak i lete, pogledajte!
Neki ljudi okrutni, opasni k’o zmaj
slistili bi taj pravi mali raj!
No neće, neće bogme moć jer mali medvjedići će doć!
K’o jedan borit će se svi i šumu spasiti!
Ako voliš planinu, rijeku i cvijet
primit će te odmah u svoj šumski svijet,
ti čudesni maleni Leteći medvjedići!
Ružica