Osvrta na sedmi izlet OPŠ 8G HPD Runolist
Premužićeva staza 30.5.2021.
Otkad sam prvi put čuo za Premužićevu stazu, želja mi je bila otići i upoznati se s njom. Svi su imali samo riječi hvale i jedva sam čekao vidjeti tu ljepoticu. Na početku Opće planinarske škole vidio sam da je upravo ona na popisu predviđenih izleta i moje uzbuđenje je već tada počelo rasti. Znao sam da moram preživjeti sve prethodne izlete bez dobitne nagrade pisanja osvrta kako bi dočekao nju na kraju. Sad kad se to napokon dogodilo, pokušat ću naći prave riječi za opisati to čudo Božjih (a pomalo i ljudskih) ruku. Pa krenimo…
Nedjeljno je jutro i cijeli grad spava dok vjerni školarci OPŠ 8G pakiraju svoje ruksake za izlet. Ja ko’ ja, opet od uzbuđenja nisam dobro spavao, no adrenalin i „jedvačekanje“ su vjerni pratitelji tako da ni u autobusu nisam oka sklopio. Rekao bi netko da se ženim, a ne da idem na Premužićevu stazu (hehehe). Kad smo napokon došli do NP Sjeverni Velebit samo sam čekao pokrenuti noge jer mi je već bilo dojadilo sjediti. Nakon opremanja, zagrijavanja te upoznavanja vodiča izleta došao je red da odaberu vodiče među nama školarcima. I divnoga li čuda, čast je pripala „mladoženji“ da bude vođa prvog dijela puta od Zavižana do Rossijeve kolibe. Puno toga mi je u tom trenu prostrujilo glavom, no samo sam duboko udahnuo i krenuo na upoznavanje s ljepoticom. Ubrzo smo došli do planinarskog doma Zavižan na 1594 m gdje smo se zajednički fotografirali i uživali u predivnom pogledu na more i otoke. Zagledao sam se u zastavu Lijepe naše koja se ponosno vijorila i bio sam baš zahvalan što sam upravo tu na Dan državnosti Republike Hrvatske. Iz sanjarenja me probudio glas glavnog vodiča da povedem svatove…hmm…ovaj…školsku grupu dalje na stazu. Uskoro smo došli pokraj Velebitskog botaničkog vrta no morali smo brzo poći dalje jer nas je tamo iza ugla čekala ona, Premužićeva staza.
Iskreno, malo sam se bojao hoću li moći uživati u punini budući da sam dobio zadatak voditi grupu. Brinulo me hoću li uspjeti fotografirati kako bi mogao uokviriti te trenutke i zadržati ih vječno. Pored svih ti primisli, nisam ni slutio da sam dobio najbolju poziciju i da sam se jednostavno samo trebao prepustiti. Stvarno je bila privilegija koračati prvi i nesmetano hvatati pogledom svu tu veličanstvenost Premužićeve staze koja je svakim korakom bivala sve ljepša i ljepša. Nedugo nakon markacije i putokaza koji su označavali njen početak, dočekao nas je blagi snježni prekrivač koji je ubrzo prešao u šumski pa u kameni teren. Ubrzo su naše gojzerice gazile, a štapovi lupkali po onom pravom velebitskom kršu (a u meni odzvanja pjesma „Kamen, krš i maslinaaaaa…).
E, upravo taj prizor ima svatko tko je ikad vidio fotografiju Premužićeve staze. Iza svakog kamenog ugla prizor je bio sve veličanstveniji, a moje srce sve punije- napokon sam tu i uživam punim pogledom. Zbog velikog koraka u nekoliko navrata sam se udaljio od svih i imao sam dojam da sam jedini na stazi. U tišini smo tako stajali ona i ja- doduše svega par trenutaka, a meni se činilo kao vječnost. U tim mislima, ubrzo smo stigli do čuvenog kamena na kojem piše „Planinarska staza Ante Premužića građena 1930-1933“ te ispod toga „1979 PSH.“ Zanimljivo je da većina ljudi zna za projektanta i građevinara Premužića koji je umro 1979. godine, no malo ljudi zna da je idejni začetnik staze zapravo pravnik i alpinist Ivan Krajač.
Gazeći korak po korak, vidjeli smo nezaboravne prizore čas s lijeve čas s desne strane staze. Nisam znao kuda bih prije gledao i divio se ljepoti. Znam da bi se trebalo gledati gdje gaziš no moje oči su jednostavno bježale svugdje naokolo. U jednom trenu smo stali i odlučio sam ovjekovječiti taj prizor sa zastavom Lijepe naše jer ipak je taj dan bio njen dan. Markacije su nam dale naslutiti da smo uskoro kod Rossijevog skloništa koje je sagrađeno na 1580 m nm. Tu smo objedovali s pogledom od milijardu dolara upijajući zrake sunce i uživajući u predivnim zajedničkim trenucima.
Moram priznati da biti prvi u koloni ima svojih prednosti, no ipak su mi nedostajali moji novi prijatelji s kojima sam se navikao druškati i zezati dok planinarimo. To je glavni razlog zašto sam rado prepustio vođenje ostatkom staze drugim vodičima. Podloga staze od Rossijevog skloništa do Alana se izmjenjivala svako malo. Prolazili smo krševitim dijelom koji se ubrzo isprepletao sa šumom koja nas je počastila snježnim radostima. Bilo je zanimljivo pratiti kako se godišnja doba rotiraju u svega nekoliko kilometara. Kad smo došli do velebitskih livada, ostao sam zapanjen gorostasima oko nas. Čovjek u tim trenucima shvati koliko je zapravo malen i bespomoćan na ovome svijetu.
Prolazeći livadom diveći se vjesnicima proljeća nitko nije ni slutio što nas uskoro čeka. Da bi upotpunili sva godišnja doba, jedino je nedostajala kiša. Već sam se bio začudio kako je nema s obzirom na to da smo bili blagoslovljeni kišom na većini dotadašnjih izleta. Hitro smo navukli kabanice i kape jer je odjednom naglo zahladilo zbog vjetra. Da bi staza bila još zanimljivija, kiša se pretvorila u sitni led tako da je na trenutke bilo baš veselo tako hodati. Sva sreća da staza od putokaza za Alančić pa sve do Planinarske kuće Alan većinom prolazi kroz šumu jer smo tako bili zaštićeniji. Dok smo se spustili na Alan na 1340 m nm, padaline su prestale i mogli smo uživati u toplom obroku i druženju. Našoj avanturi je tu došao kraj, a Premužićeva je nesmetano nastavila dalje preko skloništa Skorpovac sve do Baških Oštarija.
Draga moja Premužićeva, čekaj me tu jer vratit ću se jednog dana. Obećajem.
Zauvijek tvoj,
Dominik.
