Kaže se da sve što je dobro kratko traje. Tako je i naša jesenska školica stigla do kraja – prerano što se mene tiče. Tijekom posljednja dva mjeseca imao sam priliku upoznati razne zanimljive ljude, sudjelovati u super izletima, izložiti se novim iskustvima, stvoriti nova sjećanja uz zabavu, priču, blato, kišu, smijeh, dobru hranu i mnogo drugih čimbenika radi koji se ovakvo organizirano druženje u blagodatima prirode zbilja isplatilo. Hvala svima! 🙂
Ovaj put je zbilja došlo vrijeme za posljednji izlet JOPŠ-a, generacije 2017. godine, te dodjelu diploma i uvjerenja. Okupili smo se na uobičajenom mjestu kod Lisinskog i uz nekoliko gostiju iz drugih društava prikupili 40-50 ljudi za autobus te se uputili prema Kalniku. Kalnik je inače poznat po stjenovitom nizu zvanom Sedam zubi gdje svaki zub predstavlja jedan vrh vidikovca a fora su jer se prilično razlikuju pa pružaju različite doživljaje uspona u stijeni.
Do doma smo stigli prije 9h, navukli smo penjačke pojaseve (za osiguranje pri usponu, gdje i kome zatreba), podijelili se u nekoliko grupa (brzu, sporiju, sporu i „okolo-autobusnu“) i zatim lagano krenuli prema prvom zubu. Iz svoje i perspektive brze grupe ću reći kako smo krenuli težim putem koji se na kraju ispostavio kao jedina izazovna točka na cijelom prolazu. Malo je nezgodan uspon ali može se savladati uz promišljanje i planiranje.
Ostale grupe su nas slijedile te smo se ponovno okupili kod četvrtog zuba, tzv. „dimnjaka“ jer se njime uspinje kroz prilično uski prostor. Vodič Krešo Gracin (koji nam se pridružio i na ovom izletu) se uspeo prvi te postavio sidrište i uže kojime bi ruksake mogli povući gore kako nam ne bi smetali i kako nitko ne bi zaglavio.
Moguće da nam je trebalo oko sat vremena (ako ne i dulje) dok se većina izletnika nije uspela, što kroz dimnjak što okolnim putem. U toj pauzi smo nešto prigrizli i popili, razgovarali i opalili pokoji selfi. Jedna kolegica je čak složila haiku. 😀 Međutim, kako ne bismo proveli više vremena sjedeći nego u akciji, skupina koja se uspela je s Tončijem nastavila put do sedmog zuba te se u konačnici i spustila uz osigurani dio stijene.
Vremena za feratu na žalost nismo imali pa to ostaje za neki drugi posjet ali imali smo vremena promatrati ostale penjače, komentirati i razgovarati s njima te još malo naslikavati krajolik (jer vrijeme je bilo idealno – dovoljno sunčano i prohladno) prije nego se zadnji dio grupe pronašao na posljednjem zubu. Do tada je već počeo puhati hladniji vjetar pa kako se ne bismo smrzavali prvi dio izletnika se spustio okolnom stazom do doma.
Kod doma, čekajući da nam se ostali pridruže, presvukli smo se, pojeli i popili, podijelili dojmove i prošetali se malo do starog grada Kalnika. Do tada se ostatak ekipe spustio pa nakon što su se i oni malo odmorili i okrijepili, naši vodiči su uz predstavnike HPS-a dodijelili diplome i uvjerenja polaznicima škole. Svakoga se ispratilo uz rukovanje, pljesak i fotografije. Na kraju, kako bi se zahvalili vodičima na svemu što su učinili za nas, pripremili smo im poklone za uspomenu, a i mi smo primili simboličan poklon buduće članice koju je namamila naša otvorenost i optimizam. 🙂
Nakon toga je uslijedio ručak i druženje, zatim obilazak starog grada, a nakon toga polagano spremanje i povratak za Zagreb.
U autobusu je bilo veselo cijelim putem. Dok se autobus mrdao lijevo-desno po grbavoj cesti vozač je odvrnuo glazbu iz zvučnika što je neke potaklo na pjevanje, a druge na ples. Završetak školice je trebalo proslaviti pa smo si dali malo oduška. 😀
U Zagreb smo stigli oko 18h, nakon kratke usputne stanke za kavu. Na rastanku zapravo nisu pali nikakvi oproštaji i slično. Jednostavno smo se kao i uvijek pozdravili i otišli svatko svojim putem. A za oproštaje nije bilo potrebe jer svak je od nas, zasigurno, bio uvjeren kako ćemo se opet vidjeti na nekom novom izletu u organizaciji društva jer ostajemo njegovi članovi i ono će nas držati na okupu iako se možda nećemo svi istovremeno naći na istom mjestu.
Do sljedećeg izleta ili skupštine društva – vedro!
Siniša
