Drugi školski izlet-Petrova gora

Od nas 60 ( što polaznika škole, što članova društva) koji smo se odazvali nedjeljnom izletu na Petrovu goru, svoj doživljaj prenijela nam je naša školarka Mija. Prenosimo ga u cijelosti.

Mnogi su me pitali zašto sam se upisala u planinarsku školu, ja koja u 14 godina boravka u Zagrebu sam se popela svega tri puta na Sljeme. Zašto? Jer sam htjela novi izazov, nova znanje i mir i tišinu koju može pružiti samo priroda. Daleko od modernog i užurbanog života.

Upravo to mi je pružio izlet s mojom planinarskom školom Runolist u nedjelju na Petrovu goru. Krenuli smo iz Zagreba u ranim jutarnjim satima, a uzbuđenje pred novi izlet nije pokvarila ni vremenska prognoza. Rekli smo, novi izazovi, pa makar planinarenje uz kišu. Srećom, vrijeme nas je poslužilo te smo osjetili svu čar prirode u rano proljeće. Kročiti u zelenu šumu s ljudima koji traže istu stvari poput tebe je katarzično. Daleko od svega, samo mi koji želimo pobjeći od tog modernog svijeta i osjetiti ponovno povezanost s prirodom. Nakon što smo se popeli na vrh gdje je Memorijalni spomenik, odradili smo sat čvorologije, vrijeme koje nas sve veseli. Osjećamo se poput djece, a svi uz veliku pomoć naših vodiča, ponosno gledamo svaki novi čvor koji smo uspjeli naučiti.

Nakon što smo prošli ruševine starog spomenika, uputili smo se natrag do planinarskog doma, otkrivajući drugi dio Petrove gore – prostranstvo i predivan pogled, te ponovno šuma s visokim stablima koji djeluju poput scene iz jednog od filmova fantazije. Mnoge kilometre smo prošli, popili svu vodu (naučili smo zašto moramo nositi minimalno 2 litre vode) i pojeli svaki zalogaj (da, i hrana je bitna), spustili smo se natrag na početku točku – umorni, ali sretni i zadovoljni. Mirni i spokojni. Zen. Sve ono što ti samo šuma i brda mogu pružiti.