Osvrt na izlet

VILENSKI KUKOVI I JAMA MAMET 12.05.2024. (NEDJELJA)

Jednom me Alex ljubazno optužila da idem samo na lokalpatriotske izlete s dalmatincima (laž, bila sam i s Antom u Bosni) i otad joj dugujem izlet.

Jednom je Alex skoro onesvistala od gladi na Barinom izletu kad ju je feta mog dalmatinskog pršuta digla iz mrtvih, i otad joj dugujem pršut.

Jednom me na kraju izleta vodič (neću ga sad imenovat. Al prezime je Gracin) pita jesam li ikad pisala osvrt, al ga je moj Pitijski odgovor okrenuo drugoj žrtvi, i otad Runolistu dugujem osvrt.

Pa da poravnamo dugove za iduće 2 godine, nakon izleta, pršuta evo i osvrta.

Vilinski kukovi – Barex izlet

Svi znaju da najviše volim ustajat u zoru i jedva sam čekala u nedjelju ustat u 5, istina da glasa nisam imala od petka a u glavi su mi se miješali stihovi Miše Kovača i Baby Lasagne, al ima li šta ljepše od dočekivanja zore na prašnjavom parkingu iza Ine, jel tako da nema? Neki su došli dok je bio mrak, al ja sam ciljala da stignem u 5:55 jer sam baš htjela vidit svitanje nad šleperima. Krenili smo u 5:56.

Išlo se kombijima i izabrala sam onaj u kojem je u 5:55 bilo mista (to je isto izbor), al i da sam došla ranije izabrala bi taj isti (Branin) kombi jer znam da Brane voli kad kažem da bi bilo dobro stat u Gračacu, imamo već nekog zajedničkog iskustva u obilaženju lokalnih restorana u tom kraju.

Na putu do magaraca (početna točka) stali smo na kavi na autocesti. Bilo je skroz nestresno, jedan tren piješ kavu, drugi tren si zaglavljen u rampi i uzalud mašeš kodom na računu.

Pauza je bila do 8:50. Krenuli smo u 8:49. Mi smo ljudi ispred vremena.

Na zbirnu točku, gdje se nalazimo s ljudima koji stižu iz Dalmacije (Magarci. Je naziv zbirne točke), došli smo ranije i pričekali ih par minuta. Baš smo se taj dan trudili da smo svugdi prvi, još je bila friška trauma od plasmana na Eurosongu.

Nakon šta su kombiji uparkirani u veoma duboku hladovinu niskog raslinja, krenuli smo vatrogasnim putem s noge na nogu (not). Nakon ispuštanja duše na tom prvom dijelu, skrećemo na stazu i počinje ispuštanje duše na drugom dijelu. Al to polako postaje nebitno, jer sve okolo puni dušu. Noga je ugazila na kamen, i iako se nad stazom nadvije pokoje stablo, odjednom znam da sam doma, da će uskoro sve bit u redu (uskoro = kad stabiliziram puls). Na ovom dijelu dugujem zahvalu Brani.

Uspinješ se, a među stijenama još uvijek ima zelenila, znaš šta je to, sve ti je to poznato, ta surovost Dalmacije i vječna borba, život koje niče iz kamena. A onda kroz svo to stijenje izbiješ na malu livadu, duboki je hlad, odjednom se vrate slike djetinjstva i imaš 10 godina. Al sekundu posli više nemaš jer Alex viče da produžiš jer je naprid jama Mamet. Sva sreća da smo produžili i nevidili je, jer se ne može vidit.

Nadugo nakon neviđene jame kratka pauza, livada je i još je zeleno. Uskoro će zelenu u potpunosti zamijeniti siva, livadu kamen, a štapove za hodanje će zamijeniti naši dlanovi.

Oko nas se počinju izdizati stijene, s obje strane, podižeš glavu, malen si pred tim divovima. U stijenama su otvori, gledaš i ne vjeruješ, što je sad to. Vade se mobiteli, penje se, silazi, slikaje, pogađa što li je. Jesu li to vilinska vrata, jesu li prozori, kakvi su to otvori? Promaja svakako, i to vilinska promaja. Dalmacija.

Nema više zemlje, sad je samo stijena. Skačemo s jednog kamena na drugi. Tražimo balans. Gledamo vrhove. Panoga. Mala Panoga. Uspinjemo se. Rukama grlimo stijenu. Dlanovima je osjećamo. Tržimo uporišta. Najlipša igra s prirodom. Na tren je pobijediš, na vrhu si. Onda pogledaš okolo i shvatiš da je priroda pobijedila tebe. Velebit…

Zadnji put si jeo sinoć kad je žiri s Cipra dao 12 bodova Baby Lasagni. Na Maloj Panogi i najveći padaju od gladi, vadi se hrana, no zabluda je da je dozvoljeno jesti, Barex tjera naprijed.

Kaže još sat vremena do Vilinskih vrata. Trebalo nam je 20 minuta. Da bar Danči ovako jednom pogriješi.

I evo ih. Vilinska vrata. Gledaš to mjesto i točno možeš zamislit da bi se tu vile okupljale. Mistično je. I zeleno. I sivo. I zemljano i kameno. Zaklonjeno, skriveno.

Idealno za photo session. Na vratima, kraj vrata, na štoku, svi skupa pa svi samostalno, sa zastavom, bez zastave, čak i u pozi u kojoj je Alex rekla da je vidila da se slikaje istaknuti predstavnik slovenskog GSSa (naknadno se ispostavilo da to nije on nego njegova žena.)

A onda odjednom svih 12 vila i 6 vilenjaka zalegne i vadi iz ruksaka od predjela do glavnog jela, deserta i grickalica, za sve one vrhove na kojima nismo smjeli jest i sve one livade na kojima nismo smjeli stat. Kad se imaš onesvistit sva hrana je vrhunska, od pršuta preko štrudela do čipsa, nikad bolje se nije jelo, gozba ko u Esplanadi.

Krećemo nazad, misliš da je kraj, da si vidio sve. Odjednom zelenilo svud oko tebe, šuma, zemlja, pa polako nestaju stabla, zeleno ide u žuto, meko tlo zamjenjuje kamenjar – kako sad to, koje su ovo boje, koji su ovo pogledi? Gledaš i sve je oko tebe – i more i brda i kamen i šuma. Naiđe tu i tamo pokoja zmija. Za selfi.

Spuštamo se i lomimo noge, sipar, štapovi su u rukama i sve upućuje da se vraćamo u stvarnost. Hodamo do kombija di nas čekaju jedna vila i jedan vilenjak, oni koji su nas čuvali dok smo obilazili njihovo stanište. Pričamo im što smo sve gore vidjeli.

Krcamo se svak u svoj prijevoz, Barex baca jabuke magarcima (nema se kad stat) i idemo za Gračac. Ne možemo ovakav dan završit odmorom na benzinskoj, ovaj izlet zaslužuje dostojan kraj. Stat cemo u Rusticu, na karti nam se svidila pozicija uz Otuču. Nitko od nas nije tamo nikad bio, samo su svi iz Gračaca tamo. Hvatamo mjesto i unutra i na terasi, svega ima, Velebitskog piva, cedevite, jamnice, samo da je hladno. 

Sjedimo i dišemo. Tu, podno Velebita. Kakav izlet. Kakav dan. 

Kaže Alex da smo bili brži od planiranog.

Ne zna ona da su za to zaslužne vile*

Tonka

 

*Vjerovanja o vilama prisutna su i čvrsto ukorijenjena u svijetu što stanuje s obje strane južnoga Velebita. Po tim vjerovanjima vile su natprirodna ženska bića koja žive u pećinama po gori (Velebitu). One su duhovna bića. Kad se materijaliziraju dobiju lik lijepih djevojaka duge plave kose što im pada do pola leđa. Obučene su u duge bijele haljine. Kad je koja djevojka osobito lijepa kažu za nju da je „vila nagorkinja“. Ali vile se mogu i dematerijalizirati. Tada odjednom nestanu i nitko ih više ne može vidjeti.

https://www.matica.hr/media/knjige/vilinska-vrata-1052/pdf/vilinska-vrata.pdf

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)