Osvrt na izlet

Iščekujući izlet, nekoliko dana prije vodič nam je javio da nema dovoljno ljudi za bus te da nam ostaje opcija ići osobnim automobilima. Stavio je anketu, i većina ljudi je glasalo da nije za tu opciju, te sam bila tužna misleći da se izlet neće održati. No, razveselilo me kada je vodič Damir napisao u grupu da mi najhrabriji, koji smo glasali da bi išli, ipak idemo! Nas 7 + 2 vodiča.

 

Prijevoz smo dogovorili u 2 vozila, te smo se našli kod Antunovića u 6:00. Vrijeme je bilo lijepo i obećavajuće. Vožnja do Slovenije bila je laganini, stali smo usput na benzu popiti kavicu, da nas razbudi i da nam energije za K3 izlet.

 

Dolaskom u selo Dovje, parkirali smo i pripremili se za početak ture. Tura je krenula šetnjom kroz selo kroz koje se prožimao miomiris štale no to nije uopće pokvarilo dojam, koliko je selo lijepo, uredno i mirno. Nakon kraćeg hoda po makadamskoj cesti, skrećemo lijevo u šumu i ovdje avantura kreće. Odmah je krenuo uspon i vrlo brzo smo se zagrijali i skidali. Mislila sam da će biti hladno tijekom izleta no ipak smo hodali u kratkim rukavima. Vrijeme nam je cijelo vrijeme bilo lijepo i ugodno. 

 

Nakon nekih pola sata uspona, jedna od polaznica izleta se nije osjećala dobro te se odlučila vratiti dolje. Damir, naš glavni vodič, odlučio je da će ju otpratiti dolje, a ulogu glavnog vodiča dok se on ne vrati prebacio je na Tomislava koji je hrabro preuzeo tu ulogu i jako dobro ju odradio. Nastavili smo tako dalje s Tomislavom na putu prema gore, kroz šumu, sipar, strmine i livade. Kretali smo se polako ali sigurno, uzimajući pauze za popiti vode i nešto gricnuti. Već smo se dobrano popeli, kad je Damir javio da kreće nazad gore. Mislili smo kako nema šanse da će nas sustići dok dođemo do vrha, te da se nećemo moći slikati svi zajedno a kod njega je i zastava! Već smo planirali kako ćemo fotošopirati njega i zastavu na slici s vrha.

 

Kad smo iz šume izbili na široku i prozračnu travnatu visoravan, uzeli smo par minuta da se poslikamo jer je bilo jednostavno prekrasno. Došli smo do pastirske kuće smještene ispod vrha Dovške Babe – na planini Dovška Rožica 1652m n.v., gdje smo se obukli s obzirom  da je krenulo puhati. Tu kreće onaj zadnji uspon do vrha za koji smo imali osjećaj da nema kraja. Penjali smo se, penjali, sporo i s kratkim pauzama, već dosta izmoreni ali uporni i odlučni da dođemo do vrha. 

 

Dolazak na vrh bio je mala pobjeda za svakog od nas i shvatili smo da se isplatio svaki korak do gore. Pogledi sa svih strana bili su očaravajući, kao naslikani. S jedne strane pogled na Austriju, s druge strane pogled na Sloveniju i vrhove poput Triglava koji su još uvijek pokriveni snijegom…Ovo je definitivno najljepši (i najviši) vrh na kojem sam dosad bila. Poslikali smo se te se par metara spustili dolje u zavjetrinu da napokon ručamo – umirali smo od gladi. U tom trenutku vidimo Damira kako stiže! Iznenadili smo se koliko je brzo uspio doći do gore (svaka čast) i bili smo sretni što ćemo se ipak svi zajedno slikati na vrhu i što ga nećemo morati fotošopirati (hehe). Sva sreća gore su došli još neki planinari pa smo ih zamolili da nas slikaju. Nakon toga smo još malo odmorili i divili se pogledima, te se zaputili prema dolje. 

 

Put nazad bio je puno brži i jedva smo čekali da stignemo dolje da idemo na ćevape u Jasenice, to nas je motiviralo da požurimo. Već vidno umorni, trudili smo se držati koncentraciju jer ni spuštanje nije bilo baš laganica. Uspješno smo se svi spustili i dolaskom u Dovje svi smo bili izmoreno-sretni. Zaputili smo se na ćevape u bosanski lokal “Das ist Valter” gdje smo nadoknadili (nešto od) silnih potrošenih kalorija i podružili se. 

 

Ovaj izlet mi je definitivno najljepši dosad, zbog predivnih krajolika i pogleda, koje do sada još nisam viđala. Također, izlet je poseban i po tome što smo bili tako mala grupica i baš nam je bilo lijepo. 

 

Ps. već dva dana imam upalu mišića (listova) tako da, izlet je bome bio intenzivan 😀

 

Ovakvo nešto bi definitivno ponovila opet! 🙂

 

Ena C.