Osvrt na izlet

Kanjon Glinščice – Val Rosandra – zaleđe Trsta dana 25.5.2024.

Ovo je moj prvi izlet s Runolistom i uopće moj prvi otkada sam se odlučila učlaniti u planinarsko društvo (jer sam dosada samo povremeno izletnički išla „na Sljeme“, tj. šetala se više (i uglavnom) manje zahtjevnim stazama po Medvednici, doduše ipak ne u natikačama kao neki turisti na odmoru u Lijepoj Našoj). Zato me Goran i zamolio da napišem osvrt, a ja sam to vrlo rado prihvatila.

Na izlet sam se prijavila nedavno, padobranski, baš kao što sam se i učlanila u Runolist, poznajući samo Leu, čije su marketinške sposobnosti toliko dobre da me odmah pridobila i uvjerila da je atmosfera u društvu odlična, da su ljudi susretljivi i da vole prihvaćati nove pridošlice. A u to sam se itekako uvjerila nakon subotnjeg izleta u prirodni rezervat Val Rosandra u zaleđu Trsta.

U nešto ozbiljnijoj noti, evo i nekoliko tehničkih detalja: krenuli smo s poznatog mjesta koji Zagrepčani baš ne vole jer tamo im blizu auto završi ako ih pauk pokupi, u divno jutro oko 6 sati koje se pretvorilo u još ljepši skoro ljetni dan, iako je kalendarski još proljeće. U busu je bilo veselo od samog kretanja, bilo je ljudi vrlo različitih profila i godina, pričalo se o raznim temama, a razgovor ugodni se nastavio i na turskoj kavi u Mekiću na Vratima Jadrana.

Kada smo stigli u Boljunec, već se dobro zagrijalo pa su pametniji među nama ostavili flisove u busu, dok su ih neki pobožno nosili na leđima i usput imali priliku i za besplatni detox na ljetnoj temperaturi (Alex, hvala na savjetu da flis pospremim u ruksak 😊 ). Staza je bila raznolika, što se jasno očitavalo i na planinarima: dok se na dionicama kojima se išlo po livadi, kroz šumu, po hladu ili čak i spuštalo, ćaskalo o raznim temama, na usponima i siparama nije se baš imalo što čuti, a neki su čak propuštali i uživati u pogledu i pejzažu od straha za sljedeći korak. Pogled na slap i kanjon Glinščice te panorama iznad Tršćanskog zaljeva stvarno su takvi da oduzimaju dah, što nisu prokužili samo planinari, već i paraglideri koji su se istoga dana našli na tom mjestu.

Iako smo se (više puta) dobro uznojili, zbog čega su neki (iz nestilskih razloga) mijenjali i majice, i uvjerili se da su novi štapovi iz Decathlona super došli, jednako kao i mijeh za vodu (hvala, Gorane!), staza nije bila prezahtjevna. Ipak, po količini kozjih brabonjaka koji su nas pratili po putu, čak i do samih vrata crkve, mogli bismo zaključiti da nije bila ni sasvim bezazlena jer staze planinskih koza ipak nisu bezazlene.

Kad smo se popeli na vrh brda s kojega puca pogled na Trst i njegov zaljev, unatoč sasvim sunčanom danu (i zvizdanu), oglasio se i prijeteći Thor s neba pa smo se vjerojatno svi prisjetili da nas priroda uvijek podsjeća i na ono metafizičko, onostrano, i nekako se požurili prema dolje. Nije iznenađujuće da su se prilikom spusta dijelili savjeti o nošenju s munjama – neki seljački, iz naroda, a neki s ozbiljnih službenih stranica poput onih Civilne zaštite… Kišu na kraju nismo vidjeli i uspješno smo završili naš izlet u Boljuncu.

Kad smo se u podnožju ispred busa presvukli u bolje izdanje (ne baš cipelice, bluzice, kompletiće i šešire, iako su neke pripadnice ljepšeg spola imale sasvim zavidne kombinacije za šetnju Trstom), otišli smo do grada i uživali u predvečerju oko Ponte Rossa, pizzi, nezaobilaznom Aperolu i opuštenoj atmosferi prožetoj prepričavanju doživljaja s netom odrađene staze, ali i nekih ranijih izleta i ferata.

Vožnja prema Zagrebu bila je ispunjena ambijentalnom alternativnom africkom glazbom s nepoznate slovenske radio postaje. Iako sam se nakon parkiranja busa na Velesajmu brzinom munje udaljila od ekipe u strahu od onog istog Thora koji je ovaj put ozbiljno prijetio nad Zagrebom pa se nisam stigla sa svima pošteno pozdraviti, definitivno mi u sjećanju ostaje jedan jako lijepi izlet s dragim i otvorenim ljudima. I veselim se svim idućima i što ću biti dio nove generacije Opće planinarske škole koja kreće najesen.

Marta P.