TRIGLAV 2864m – Julijske Alpe (SLO)

Uspon iz doline Vrata po Tomiškovom putu, dolazak preko Dolića i Luknje 23.08. –  25.08.2019.

Izlet se otkazuje zbog vremenskih uvjeta.

Zamjenski je bio, jednodnevni izlet na Velebit: Baske Ostarije (Takalice) – Veliki Sadikovac (1286 m) – Konjevača (1381 m) – Sladovača – Baske Ostarije (hostel)  

Osvrt

(NE)PLANIRANI IZLET RUNOLISTA NA VELEBIT

Malo je neobično započeti osvrt o izletu na Velebit s pričom o Triglavu, ali u planinarenju kao i u životu ponekad se dogode neplanirane stvari odnosno one na koje ustvari ne možemo utjecati. Možemo ih samo prihvatiti i prilagoditi se novim okolnostima.

Najbolje što znamo.

Naime, naše Društvo planiralo je ove godine izlet na Triglav. Ozbiljne pripreme započeli smo na penjalištu na Okiću. Vježbali smo uporabu opreme (pojasa, ipsilona i tzv. paničarke), a glavni vodič zajedno sa svojim pomoćnicima provjeravao je penjačke vještine svakoga od nas. No, vremenska prognoza nije nam bila sklona i nismo otišli na toliko željeni izlet vrh. Što reći nego- više sreće drugi puta. Ispravna je bila odluka da se od izleta odustane jer sigurnost se u našem Društvu piše velikim slovima. Sve je to u redu, a  što sad? Gojzerice naglancane, a od Triglava ništa. Paaa treba uvijek imati plan „B“. Mi smo ga vjerojatno pogađate- imali. Utješna nagrada naših vodiča bila je izlet na Velebit.

 Tura: Baske Oštarije (Takalice) – Veliki Sadikovac (1286 m) – Konjevača (1381 m) – Sladovača – Baske Oštarije . Nekih petnaestak kilometara hodanja.

Velebitska subotnja avantura započela je laganom šetnjom kroz šumu i kroz livade sve dok se pred nama nije ukazala Konjevača (1381 m) na koju uspon usprkos smiješnom i simpatičnom imenu nije bio ni malo lak. Neki su hodali brzo, neki traljavo, neki su puhali, a neki čini mi se i psovali ;-). Najvažnije je da smo  na kraju svi sretno stigli na prekrasan vrh koji nas je počastio lijepim vremenom i otvaranjem prekrasnih vidika. I tu se sve što je možda i bilo teško- zaboravi.

 Nakon odmora i obaveznog fotografiranja krećemo prema Sladovači i to nam priroda pokazuje svu svoju raskoš, ćudljivost i nepredvidljivost. U šumi počinje jako puhati i sprema se nevrijeme. Odlučili smo ( pardon vodiči Krešo i Daniel mudro i znalački  su se pogledali i odlučili) da ćemo se malo zadržati u šumi i pričekati što nam još Velebit ima za reći.

Nakon desetak minuta u šumi, naglo dižemo sidra i krećemo. Izlazimo na visoravan čiji sam kraj po izlasku iz šume jedva mogla pogledom dohvatiti. Hodamo  u koloni s petnaestak metara razmaka  između svakog od nas (sigurnosti radi) u kabanicama  preko čak  i u ovoj verziji još uvijek prekrasne visoravni. Grmi. Puše. Osjetila sam u tom trenutku strah, ali i veliko strahopoštovanje prema prirodi. U glavi mi je ostala ta slika, možda najljepša na cijelom izletu, no nje nema nažalost ni na jednom od naših mobitela. Važnije od fotografije ipak je bilo dočepati se šume i kakve takve sigurnosti.

 Preko Sladovače, sad već mnogo hrabrije, koračamo do Baških Oštarija gdje završava naš službeni dio izleta, a onaj neslužbeni s jelom i pilom odradili smo kao i obično bez ikakvih problema.

Ponedjeljak ujutro na putu prema radnom mjestu prepričavam kolegici dogodovštine s Velebita (jer svaki ponedjeljak već tradicionalno jedva čekaju čuti gdje sam bila) i na priču o grmljavini vjetru kabanicama i hodanju po visoravni pogledala me i rekla woow koja prekrasna avantura!!! Baš sam nekako bila ponosna na sebe i na nas „lude“ planinare!

I za kraj citirat ću meni dragu prijateljicu s kojom puno i rado planinarim koja mi je jednom prilikom u hodnji rekla: Znaš ti zašto ja ustvari planinarim? Rekoh zašto? Pa ja ti se tu u planinama osjećam živa! Potpisujem

Aleksandra