OSVRT NA IZLET
Učka – Lovranska draga – Vojak – Poklon
U nedjelju 17.3.2019, oko 5:30 zaputili smo se prema parkingu iza dvorane Lisinski. Dok grad Zagreb još drijema i spava, na ulicama možete sresti samo mladost koja se vraća iz burnog noćnog života i vesele nadobudne šareno obučene planinare koji kreću u novu vikend avanturu istraživanja novih vrhova, brda, ljudi, druženja, prirode, mirisa i osjećaja.
Vrijeme i prognoza nam je više obećavala na papiru nego uživo, ali uvjerenje i pozitivu da će se razvedriti u pravom trenutku a to je kad se popnemo na vrh Učke, nismo gubili niti u jednom trenutku.
Na parkingu nas je dočekala cijela vojska planinara iz PD Matica koji su se ukrcavali u autobus za put prema Cresu. Naš autobus još nije stigao po našem dolasku, pa su neki naši gosti greškom automatski ulazili u autobus Matice, zbog čega smo zbijali šale i smijeh, ali nitko na koncu nije otputovao u smjeru gdje nije planirao. U svakom slučaju bilo bi zanimljivo i zabavno da jest:-).
Krenuli smo nešto kasnije zbog kašnjenja autobusa prema Primorju, oko 6.15.
Putem smo skupili još 6-7 gostiju i napokon u kompletu, nas 26 se zaputilo prema Lovranskoj dragi.
Pozdravio nas je glavni vodič, Daniel Bara u ime HPD Runolista i svoje osobno ime, upoznao nas je sa planom i detaljima puta. Stajanje i kavu smo obavili na Ravnoj gori gdje smo opet naišli na matičare koji su uredno čekali u velikoj koloni i redu za kavu.
Mi smo za to vrijeme smazali hrpu kolača koje je vrijedna Meri napravila za rođendan svog supruga – našeg Zorana Filipovića. Kad smo se napokon „riješili“ PD Matice došli smo i mi na red za zasluženu kavu :-).
Nakon jednoipolsatne vožnje napokon smo stigli u Lovransku dragu na 391 mnv. Daniel je ukazao na izgled, istaknuo težinu staze K3 zbog visinske razlike, te smo se uputili laganim umjerenim tempom od Boćarije markiranom planinarskom stazom put vrha Vojak na 1401mnv (vrh jer inače na 1396 mnv ali 1911 je sagrađena kula koja je „podigla“ visinu vrha na 1401 mnv…). Čeka nas više od 1100m visinske razlike te 10ak km duga i strma staza do krajnjeg odredišta – Poklon.
Priroda i biljke su još u zimskom siromašnom ruhu, snijega gotova da nema osim mjestimično gdje sunce teško dolazi i u pojedinim vrtačama. Teren je masovno prošaran i posut vjesnicima proljeća, jaglacima, šafranima i ljubičicama.
Kroz šumu se nazire izmaglica, a u zraku nas cijelim putem prate oblaci vlažnih kapljica. Teren je prilično klizav, vlažan i posut mokrim lišćem ispod kojih neoprezni planinar može nagaziti na klimavi kamen. Ekipa sigurno gazi, prati ritam glavnog vodiča, koji osluškuje ostale vodiče i usklađuje ritam prema svima ostalima.
Nema puno priče, svi su skoncentrirani na hodanje i dišu kao jedan zbog napora i fokusa kako očuvati snagu i pratiti grupu bez zaostajanja.
Prvu ozbiljniju pauzu od 30 minuta radimo kod objekta „Lazi“. To je prekrasno privatno imanje koje izgleda kao iz dječje slikovnice. Kamene kućice, štale, drvena ograda, terase i suhozidi koji u toj divljini izgledaju kao oaza za okrepu duše i tijela.
Svatko vadi iz ruksaka svoju hranu, oblačimo ponovo onaj višak odjeće koji smo prije poskidali jer se hladimo dok stojimo. Obavljamo i prvi ozbiljniji foto-session uz nezaobilaznu „vatrogasnu“ fotografiju cijele ekipe sa zastavom HPD Runolist.
Pomoćni vodiči su Krešo, Zoran i moja malenkost. Zoran je metla tj. zadnji u koloni te je preuzeo brigu o jednoj mladoj novoj kolegici Maji. Istini za volju, većina od nas je pomislila kako će ona odustati odmah na početku staze jer je bilo puno okolnosti koje joj nisu išle u prilog. Majina volja uz Zoranovu podršku obilježila je ovaj izlet, pa smo svi zapljeskali im na vrhu kad su nam se pridružili, a Maja nije mogla suspregnuti suze radosnice što je savladala uspon.
Na pojedinim dijelovima staze, usponi i strmine su po težini i redu bili u rangu nekog alpskog visokogorskog izleta, no ekipa je strpljivo, uz umjereni takt i dobar osjećaj za ritam i dinamiku kretanja, te dobro raspoređene pauze i pod paskom iskusnih vodiča savladala sve uspone bez velikih poteškoća.
Sve je proteklo u dobrom raspoloženju, pozitivnoj energiji i zdravoj atmosferi međusobnog podržavanja i pomaganja.
Na samom vrhu a ni putem, nismo imali prilike nažalost uživati u vidicima koji su opisani u literaturi i u raspisu izleta jer nam magla nastala od oblaka u kojem smo se nalazili nije dozvoljavala pogled dalje od 5-6 metara.
Trudili smo se zamišljati i vizualizirati sve što se vidi sa vrha kule koja dominira na hrptu vojaka: Roč, Aleju glagoljaša, vrhove slovenskih Alpa, centralnu Istru, Malu Učku, Cres, Krk…
Uskraćeni za poglede obećali smo sami sebi da ćemo morati doći ponovo.
Centralni događaj izleta zbio se na vrhu Vojak. Dolaskom našeg slavljenika vodiča Zokija proslavili smo njegov rođendan, počastili se, zapjevali, odmorili i nasmijali te ponovo krenuli dalje prema planinarskom prijevoju Poklon gdje smo obavili vježbe istezanja, a nakon čega je većina od nas otišla na fini objed u restoran Učka dok je dio proveo vrijeme planinarskom domu Poklon.
Nakon okrepe, odmora i rezimiranja dojmova za jelom krenuli smo autobusom svojim kućama prema Zagrebu. Putem je žamor i razgovor ubrzo utihnuo što zbog umora, zadovoljstva i spuštanja mraka koji nas je dodatno uspavao, pa smo Zagreb došli već kad je pao debeli mrak.
Rastali smo se zadovoljni, veseli i ispunjeni novom dozom energije koja će nam olakšati izdržati novi radni tjedan koji je pred nama.
Vedar pozdrav svima i do idućeg susreta i izleta uz poziv da nam se pridružite
Ivana Bara
